Čini mi se da je ovaj tekst dobro početi jednom nelingvističkom temom. Nekad sam gledao emisiju o najboljim tenkovima na svijetu. Tu sam naučio da se ne može napraviti savršen tenk. Naime, prilikom vrednovanja koliko je tenk dobar mora se uzeti u obzir više kriterija koji se u nekim slučajevima međusobno poništavaju. Naprimjer, ako se hoće veća sigurnost posade, onda se mora napraviti deblji oklop. Ako je oklop deblji, tenk je teži, pa je i sporiji, a to na drugi način smanjuje sigurnost posade. Uz to, naravno, ako je oklop deblji, tenk troši više goriva, proizvodnja duže traje i cijeli proces proizvodnje više košta, a to nije dobro ni za proizvođača ni za kupca, pogotovo ako je potreba za tenkovima hitna i ako ih je potrebno mnogo. Može se o ovome dodati još detalja i sukobljenih kriterija, ali je poenta da, ako već želimo praviti tenkove, onda moramo odvagati specifikacije. Koju ćemo im prednost dati, a koju uskratiti i u kojoj mjeri, to više nije stvar prostog izbora, već jedni izbori uvjetuju ili isključuju druge. Niko realan ne može kriviti konstruktore što im tenk nije savršen, ali neki izbori specifikacija mogu se vrednovati kao bolji ili slabiji u zavisnosti od konteksta, gledišta posmatrača ili globalnih ciljeva proizvodnje tenkova.

Situacija slična prethodno opisanoj može se prepoznati i u procesu normiranja jezika. Prilikom normiranja jezika također može doći do međusobnog sukobljavanja i poništavanja kriterija kojima se opravdavaju određene normativne preporuke. U prošlom tekstu o normiranju nabrojao sam sedam kriterija kojih se treba pridržavati prilikom normiranja jezika: gramatički, frekvencijski, tradicijski, simbolički, princip ekonomičnosti, princip izvornosti i princip nagle ekspanzije. Suprotstavljenost dvaju kriterija nekad je veći, nekad manji problem, ali je uvijek problem. Uvijek se stvara prilika da normativac bude u najmanju ruku neuvjerljiv, a da “normoskeptici” pojačaju svoju sumnju da je ijedna preporuka valjana i utemeljena. Navest ću samo nekoliko primjera, jer teorijski mogućih parova suprotstavljenih kriterija ima mnogo.

Pretpostavimo da normativac odluči da najveću prednost da gramatičkom kriteriju. I na osnovu toga, kao što se i dešava, preporuči pisanje riječi tipa reko i došo bez apostrofa. Glavna namjena apostrofa – da stoji umjesto izostavljenih slova ili cifara – poznata je prosječnom korisniku bosanskog jezika. Međutim, naglašeni i objašnjeni izuzeci poput došo i reko nisu tako poznati. Takvi izuzeci mogu biti izvor “normoskepticizma”. A u prirodi “normoskeptika” nije da provjere činjenice u autoritativnim izvorima, nego da imaju mišljenje. Ako bi i sam autoritativni izvor (priručnik, nastavnik, lektor, TV emisija o jeziku, besplatna pravopisna aplikacija, aktivist kome smeta nepoštovanje pravopisa, ovaj blog…) došao do njih sam i besplatno im objasnio suštinu kriterija, vjerovatno ne bi postigao ništa, jer bi “normoskeptik” nastavio tvrditi: “Kakva je ovo nedosljednost, neozbiljnost, nestručnost…?! Zna se da je tu bilo a!” Normativac koji ne vjeruje čvrsto u postavljeni kriterij ovdje bi vjerovatno pokušao “ugoditi narodu”. Time bi, naravno, osnažio nepovjerenje drugog krila “normoskeptika”… I tako unedogled.

Sličan je i primjer pisanja naziva poglavara Islamske zajednice. Pravopisi upućuju na oblik reisul-ulema, što se lijepo uklapa u ukupno učenje o pisanju složenih riječi i potpuno slaže s naglaskom. Ipak, u tekstovima koji nastaju i objavljuju se u glasilima koja su pod kontrolom razgranate porodice institucija Islamske zajednice češće se piše reisu-l-ulema, a nerijetko i reis-ul-ulema.

Automatska pretraga na internetskoj stranici islamskazajednica.ba izvršena 14. 11. 2020. pokazala je 47 pogodaka za oblik reisul-ulema, 100 za reisu-l-ulema i 25 za reis-ul-ulema. Vjerujem da bi pretraga šireg korpusa pokazala potpunu dominaciju oblika koji nisu preporučeni u normativnim priručnicima. Na spomenutoj stranici Islamske zajednice na jakoj poziciji (https://www.islamskazajednica.ba/reisu-l-ulema-husein-ef-kavazovic), odnosno u naslovu odjeljka na kome je predstavljen poglavar, upotrijebljen je oblik reisu-l-ulema.

Međutim, uprkos tradiciji, navikama ili argumentima moći, kakav je, naprimjer, “ne možeš ti reisu govoriti kako da piše svoju titulu”, treba istaknuti da se pisanjem oblika reisu-l-ulema, sa “ničim izazvanim” l odvojenim dvjema crticama, ova potpuno uredna, potrebna posuđenica, prilagođena izgovoru i uklopljena u strukturu bosanskog jezika – zadržava izvan bosanskog jezika, ne da joj se da komotno uđe u bosanski jezik. Takva je riječ, naravno, veoma bitna bosanskom jeziku, jer pripada leksici koja bosanski ističe u odnosu na druge slične jezike koji se govore na istom prostoru, a to bi u jednoj velikoj organizaciji koja u ustavu tvrdi da joj je službeni jezik bosanski – trebalo znati.

Ovo je jedan od najvećih dokaza da je za normiranje islamske leksike potrebno biti i jezički znalac, a ne samo vjernik ili “rođak”. To je također razlog zašto kvalifikacije za nomiranje jezika općenito treba da budu učenost i profesionalnost, a ne samo ljubav (u slučaju bosanskog jezika obično shvaćena kao patriotizam), premda ljubav ne može da škodi.

Tradicijski kriterij također je važan i koristan prilikom preporuke rješenja. Jedan od mogućih slučajeva nedoumice jeste pitanje hoćemo li slijediti gramatički kriterij pa pisati Ebu-Bekr i Ibn-Kesir ili ćemo slijediti tradicijski kriterij i pisati Ebu Bekr i Ibn Kesir. O tome se u normativnim priručnicima pojavljuju različiti stavovi, ali u islamskoj literaturi dominira slijeđenje tradicije.

Rješenja koja su frekventnija u upotrebi po definiciji su demokratičnija. Ali, u principu, mnogi su skloni demokraciju doživjeti kao tiraniju većine. I zaista, kako sam i napisao u jednom od prošlih tekstova, “ne mora značiti da je najfrekventnije rješenje uvijek najbolje za razvoj jezika i njegovo trenutno funkcioniranje, jer najveća čestota nekog oblika može biti rezultat nametanja, savremenih navika koje su rezultat ranijeg nametanja, stranog utjecaja koji može biti u suprotnosti sa ‘duhom’ bosanskog jezika ili, pak, aktivizma koji se ne zasniva na stručno opravdanim težnjama”. Tako danas, naprimjer, govornici bosanskog jezika sigurno češće pišu (a moguće i govore) lako nego lahko, ali to nije nešto što je za bosanski jezik najbolje rješenje. Tako frekvencija nije u skladu s tradicijskom i simboličkom vrijednošću.

Jedan primjer sukoba frekvencijskog i simboličkog kriterija nalazimo u primjerima mahrama i marama. Općenito posmatrano, govornici bosanskog jezika češće koriste oblik marama nego mahrama, što je dovoljan razlog da se, na osnovu frekvencijskog principa, oblik marama preporuči kao prestižan. Međutim, u islamskom je diskursu frekvencija upotrebe pojedinih oblika mnogo drukčija nego u bosanskom jeziku uopće. Ukoliko se analizira samo islamski diskurs, u kome predmet označen riječju marama, odnosno mahrama obično znači mnogo više od ‘komada odjeće’ ili ‘pokrivala za glavu’, vidi se da tradicionalniji, odnosno izvorni oblik mahrama sadrži nijanse značenja, odnosno simbolički značaj, koji oblik marama nema. Pojavljuje se, dakle, konkurencija dvaju oblika koji su oba frekventni, ali mahrama u specifičnom diskursu, marama općenito, mahrama sa velikom simboličkom vrijednošću – i u specifičnom diskursu i općenito, a marama općenito neutralno, a u specifičnom diskursu nema prestiž. Čini mi se da je normativcu u ovom slučaju najbolje dopustiti oblik mahrama i istaknuti njegov značaj u islamskom diskursu, a obavezno preporučiti i oblik marama, koji svojim značenjem i upotrebom obuhvaća i značenje oblika mahrama. Naime, mnogi će govornici za ‘hidžab’ upotrijebiti oblik marama, ali teško je zamisliti da zbiljski korisnik jezika upotrijebi izraz pionirska mahrama. Dakle, preporučiti (“dopustiti”) oboje, a ukoliko ima prilike, napisati da značenje nije baš potpuno isto.

To bi rješenje moglo svakog zadovoljiti? Ma ne! Jednom krilu “normoskeptika” smetala bi dopuštenost mahrame zbog simboličke vrijednosti koju ima, a drugom bi krilu smetala dopuštenost marame zbog simboličke vrijednosti koju ima mahrama. Trećem krilu smeta previše dubleta (ovo se čak i rimuje!). Na kraju, vraćamo se na misao koju nikad ne smijemo zaboraviti: Narodu se ne može ugoditi.

Ako razmatramo princip izvornosti, moramo znati do koje ćemo mjere njemu biti vjerni. Razmotrimo primjer s ličnim imenima. Kako postupiti ako se u istom tekstu spominju hazreti Omer, drugi halifa islama, i njegov imenjak Egipćanin, naš savremenik, koji ima ličnu kartu na kojoj piše da se zove ‘Umar? Da li ćemo u tradiciji i praksi uvriježeno ime hazreti Omera neprirodno vratiti u izvorni oblik, kako bi se složilo s imenom našeg savremenika, ili, pak, ime našeg savremenika “bosnizirati”, premda znamo da bi to bila krivotvorina. Ili možda pomiješati principe u istom tekstu pa ostaviti da hazreti Omer bude Omer, a savremeni ‘Umar – ‘Umar? A to, opet, ne ostavlja lijep utisak na pedantnog čitaoca. Vjerujem da se prilikom donošenja odluke o mjeri izvornosti koju će primijeniti – i autor teksta i normativac moraju osloniti na ostale pravopisne principe.

Mnogo je slučajeva višestruke mogućnosti izbora oblika. Razmotrimo za kraj i sasvim realne oblike Kaba, Ćaba i Kjaba. Cilj je normiranja da se preporuči onaj koji ima potencijal da bude najprestižniji ili najneutralniji. Takav je u prethodno navedenoj trijadi oblik Kaba. Neki oblici nemaju prestiž, nisu najbolja rješenja i ne mogu se preporučiti za upotrebu u budućnosti, ne mogu se označiti kao cilj prema kome treba stremiti, ali se na osnovu sadašnjeg stanja u normi i praksi bosanskog jezika ne mogu proglasiti sasvim nepoželjnim. Oni se mogu prihvatiti kao stilemi, njihova upotreba može prenijeti naročite nijanse značenja ili, pak, mogu biti prikladniji u nekim kontekstima. Takav je u savremenom bosanskom jeziku oblik Ćaba. U jezičkoj praksi ili tradiciji mogu postojati i oblici koji su se pojavili i raširili kao odraz neupućenosti, neznanja, loše jezičke politike, nametanja i sl., potom rješenja koja nemaju nikakva uporišta u pravilima bosanskog jezika te rješenja koja su potpuno zastarjela i više ne uživaju prestiž. Oblik Kjaba primjer je zastarjelog oblika koji ne uživa prestiž u savremenom bosanskom jeziku.

Još neki primjeri sukobljenih kriterija navedeni su, bez posebnih objašnjenja, u tekstu Kome?.

Hvala na čitanju.

Do sljedećeg teksta, pozivam vas da čitate moj blog, dijelite tekstove sa svojim poznanicima i, svakako, pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.

Preuzmite i moju knjigu Pragmatički aspekti romana Ponornica Skendera Kulenovića potpuno besplatno ovdje.