Nakon što sam se u prethodnom tekstu o prirodi normiranja jezika osvrnuo na pitanje ko može raditi na normiranju jezika, u ovom ću tekstu razmotriti kome se jezik normira, odnosno od koga se očekuje da slijedi norme standardnog jezika.

Onaj ko daje normativne preporuke, kao i onaj ko teoretizira o standardizaciji, obično će krenuti od pretpostavke da se standardni jezik gradi za cijelu zajednicu, ali da se njime neće koristiti većina govornika u većini situacija u kojima se nađu. Kao što sam ranije napisao, standardni jezik nije jedina vrijednost u ukupnosti idioma kojima se pojedinac ili zajednica mogu služiti.

Standardni jezik je sredstvo kojim se predstavlja sama zajednica i sredstvo po kome se zajednica prepoznaje među drugim zajednicama. Ako standardni jezik stekne status službenog jezika u nekoj državi ili teritoriju, onda se vlast te države ili teritorija u priličnoj mjeri obavezuje na služenje tim standardnim jezikom u javnim poslovima. To podrazumijeva službene dokumente, neke javne natpise, državnu administraciju, državne medije i školstvo, vojsku i druge aktivnosti koje su pod kontrolom vlasti. To je obično regulirano i nekim pravnim aktom.

Međutim, standardnim jezikom ne moraju se predstavljati ni služiti svi pojedinci unutar zajednice. Pojedinci mogu kritizirati pojedine normativne preporuke, čak mogu biti i deklarirani protivnici standardizacije ili borci za drukčiju standardizaciju. Ranije sam istaknuo da je standardni jezik zamišljen da bude “jedan za sve”. Zato bi se očekivalo da se standardnim jezikom služi svako ko se obraća brojnoj i raznolikoj publici, odnosno najšire shvaćenoj – javnosti. Međutim, to je samo “mogućnost za sve”, a reguliranje upotrebe opet se vraća na pitanja koristi i moći.

Navest ću nekoliko primjera nesklada između normativne preporuke i javne i polujavne upotrebe jezika. Za početak, zamislimo političara koji se na velikom skupu obraća ljudima iz svog rodnog kraja. Zamislimo ga kao vještog govornika kome je poznata misao Nelsona Mandele: “Ako govorite čovjeku na jeziku koji razumije, to dopire do njegove glave. Ako mu govorite na njegovu jeziku, to mu dopire do srca.” Pragmatičan čovjek koji želi doprijeti do srca svoje publike vješto će joj se obratiti na njenom dijalektu ako je uvjeren da će to osnažiti povezanost ili privid povezanosti s njom. To je konstruiran i prilično apstraktan primjer, ali pogledajmo i nekoliko veoma konkretnih i nimalo izmišljenih primjera.

1.  Normativni priručnici bosanskog jezika preporučuju pisanje: mektepski. S druge strane, svaki plakat i javni napis Islamske zajednice (osim lektoriranih, koji su manje vidljivi): mektebski.

2. Po istom pravilu priručnici propisuju: supkultura. Nasuprot tome, skoro svaki autor koji piše o supkulturi: subkultura. Osim ako je tekst nadgledao pažljiv lektor.

3. Pravopis (S. Halilović, 1996) propisuje Buča Potok, a na tabli putokaza i u oglasima za prodaju i iznajmljivanje nekretnina stoji Buća Potok.

4. Raniji pravopisi bosanskog jezika preporučuju: Ebu-Bekr. Izdavač lektoru: “Vama i pravopisu svaka čast, ali naša izdavačka kuća ima dugu tradiciju i mi uvijek pišemo Ebu Bekr.”

5. Pravopisi bosanskoga jezika u raznim varijacijama: lahko, lako v. lahko ili lahko / lako. Dakle, lahko je normirano u svakom slučaju. Međutim, kad nasumični hodža koji daje izjavu za medije ili stanovnik običnog bošnjačkog mjesta kaže: “Nije lahko postiti u julu” ili “Povratnicima / nezaposlenima / mladima… nije lahko”, nasumični portaldžija prenosi: “…nije lako…”

6. Priručnici: dolje. Prosječan student, demonstrant, navijač, književnik (!), autor grafita: dole.

7. Priručnici: inšallah. Random internetski komentator: InshAllah, inshaAllah, inšaAllah…

Podsjećam, narodu se ne može ugoditi. Ako normativac predloži jedno, dio javnosti negoduje jer nije predloženo drugo ili više rješenja naporedo. Ako normativac predloži naporedna rješenja, dio javnosti jadikuje što njihovi preferirani oblici nisu jedini preporučeni.

Srećom, u većini primjera koje sam naveo ne dolazi do nerazumijevanja i problema u komunikaciji. Niko od navedenih “počinilaca” ogrešenja o normu (anonimni izvršioci iz Islamske zajednice, autori knjiga, proizvođač table putokaza, portaldžija, oni koji govore i pišu dole i internetski komentatori) ne moraju biti “zakleti vojnici standardnog jezika” i ne moraju za svoju upotrebu jezika nikome odgovarati, jer djeluju u prostoru u kome imaju moć, odnosno mogu se ponašati kao svoji na svome.

Spomenutom lektoru malo je drukčije, jer radi za naručioca, odnosno radi svoj posao na tuđem materijalu. U principu, od lektora se očekuje da tekst koji mu je povjeren uredi u skladu s normom standardnog jezika. Ali samo u principu. Budući da je profesionalac, nije mu problem ispoštovati želju poslodavca, pogotovo jer je dobro obrazložena. Zahvaljujući obuci i iskustvu, lektor će pronaći pravu mjeru slijeđenja norme i odstupanja od nje – mjeru s kojom lektor “može živjeti”, a kojom će naručilac biti zadovoljan. U konačnici – lektor je faktor, ali je faktor i naručilac. Standardni jezik je, ustvari, proizvod čiji je nedostižni cilj da bude konačni arbitar za sve nesporazume u vezi s upotrebom jezika u javnom općenju. I on je faktor. On u odnosu između lektora i naručioca može donijeti veliku korist, ali ne mora imati presudnu moć.

Postupke svih navedenih “počinilaca” možemo kritizirati, ali je naše pravo da to činimo prilično sumnjivo, jer svi oni “griješe u okvirima svojih ovlašćenja”.

Postoji, međutim, jedna kategorija “jezičkih djelatnika” od kojih javnost očekuje dosljedno slijeđenje normi standardnog jezika, a čiji je položaj u društvu i na poslu veoma osjetljiv. Položaj ovih ljudi vjerovatno je osjetljiviji od položaja svih drugih kategorija “jezičkih djelatnika”. To su nastavnice i nastavnici jezika. Svi navedeni “prijestupnici” ponašaju se kao svoji na svome, dok oni, nastavnice i nastavnici jezika, rade u tuđoj školi i uče “tuđu” djecu. Oni djeluju u širokom pojasu vrijednosti između poučavanja standardnog jezika i zaštite zavičajnog idioma učenika, između zalaganja za jezičku raznolikost i učenja o prestižu standardnog jezika, između nametnutih programa i udžbenika i vlastitog zalaganja za dobrobit učenika… Uz to su svakodnevno izloženi vrednovanju i kritiziranju sa raznih strana – vijeća, roditelja, učenika, direktora, savjetnika, zavoda, inspektora… Dug red… Svako od navedenih ima svoja očekivanja i rado bi nastavnice i nastavnike “sveo na svoju mjeru”, malo misleći na dobrobit učenika.

Nastavnicama i nastavnicima stanje nimalo ne olakšava činjenica da različiti normativni priručnici mogu dati različite preporuke. Većina nastavnica i nastavnika jezika posjeduju kompetencije da procijene koje je rješenje u datoj situaciji najbolje za njihove učenike, ali, budući da rade u atmosferi u kojoj je standardni jezik fetišiziran, neki od njih rade nadajući se da će ih neko osloboditi mogućnosti izbora i nametnuti im rješenje “odozgo”. Tu bi mogao nastati problem, jer se može desiti da takve nastavnike neko “odozgo” navede na nekritičko prihvatanje normativnih preporuka koje su ravne “hodanju protiv gravitacije”.

Međutim, postoji više razloga zbog kojih ne vjerujem da neko može tako zastrašiti nastavnice i nastavnike bosanskog jezika. Zasad ću spomenuti samo jedan: nastavnice i nastavnici su profesionalci! U svakom poslu stalno se moraju odvagivati različite mogućnosti, uzroci, posljedice, bolja i lošija rješenja… pa tako i u nastavničkom. Nastavnik ne smije zaboraviti da je važnije da učeniku pomogne da razvije čistu misao i jasno je iskaže nego da stavi veliko slovo na svako mjesto na koje bi ga stavio i normativac.

Standardni jezik je koristan, ali nije svet. Promjene se dešavaju i u upotrebi jezika i u poimanju standardnog jezika, tako da nešto što je danas neobično, sutra može postati novo “pravovjerje”. U tekstu sam naveo glavne kategorije korisnika jezika od kojih se očekuje da se koriste standardnim jezikom. Popis ne smatram završenim ni nepromjenljivim.

Hvala na čitanju.

Do sljedećeg teksta, pozivam vas da čitate moj blog, dijelite tekstove sa svojim poznanicima i, svakako, pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.

Preuzmite i moju knjigu Pragmatički aspekti romana Ponornica Skendera Kulenovića potpuno besplatno ovdje.