Teško je zamisliti savremenoga čovjeka čiji je život organiziran tako da nema potrebu da čita i piše. Ako postoje osobe koje žive tako, sigurno im ne treba nikakav pravopis. Svi ostali, međutim, moraju čitati i pisati. Takvi često osjećaju nesigurnost kada imaju potrebu napisati bilo šta i pritom preuzeti odgovornost za to što pišu. Može izgledati paradoksalno činjenica da obično više nesigurnosti izaziva pitanje kako treba napisati nego šta treba napisati, ali – to je tako. Neko, naravno, može napisati grafit ili anonimnu poruku bez razmišljanja o načinu na koji piše, ali ako ima imalo odgovornosti, ako tekstom želi bilo šta postići, razmišljat će i o tome kako će pisati.

O tome će još više razmišljati oni kojima je posao da pišu i pisanjem djeluju na veću zajednicu, kakvi su, naprimjer, književnici, medijski djelatnici, naučnici, kreatori reklama, dizajneri novčanica ili političari, prvenstveno zakonodavci. Bogatstvo izražajnih mogućnosti jezika pritom može biti “dvosjekli mač”: može biti blagoslov za književnika, ali može biti uzrok glavobolje za onoga koji, po prirodi posla, mora odabrati samo jedno rješenje – zakonodavca, dizajnera novčanice ili glasačkog listića, naprimjer. Korisnici jezika nerijetko se pred mogućnošću jezičkog izbora osjećaju kao pred ulazom u labirint – vide “previše” načina da se izraze, a ne znaju koji je pravi. Takva ih (ne)prilika može potaknuti da budu lijeni i biraju rješenja nasumično, ali i da se ugledaju na kakve uzore ili da potraže kakav-takav savjet. Nasumični izbor i oslanjanje na vlastiti osjećaj za jezik korisnike jezika mogu dovesti do najboljeg rješenja uprkos nesigurnosti – slučajno. A uzori i savjetodavci mogu biti dobri i loši. Ako su uzori i savjetnici dobri, zlata su vrijedni. S druge strane, ako imamo uzore i savjetnike koji imaju manje znanja, a više samopouzdanja od nas, to sigurno ne može biti dobro za naš tekst.

Ko hoće pisati dobro, bez nagađanja, mora gledati u dobre uzore i tražiti savjete od pouzdanih savjetnika. Bosanski pravopis Refika Bulića knjiga je na koju se svaki moderni korisnik bosanskog jezika bez sumnje može osloniti u svakoj situaciji kada ima pravopisnu dilemu. Za razliku od mnogih normativnih priručnika, ova knjiga nikome ne sugerira kako treba misliti, već kako vlastitu misao korektno napisati. Stoga se u Bosanskom pravopisu ne koristi ustaljeni izraz pravopisno pravilo, nego pravopisna preporuka.

Budući da je ovo prvi pravopis bosanskog jezika s akcentiranim pravopisnim rječnikom, on predstavlja dragocjen doprinos stabilizaciji ortoepske norme savremenoga bosanskog jezika te nezamjenjiv stručni resurs svima koji na standardnome bosanskom jeziku hoće (ili zbog prirode posla moraju) ne samo pisati nego i govoriti.

Standardni je jezik, kako nas uči teorija, po svojoj prirodi konzervativna pojava. Jezik se neumitno mijenja i razvija, a standardizacijom se donekle želi spriječiti “nekontroliran razvoj”, tako što se korisnicima jezika preporučuju rješenja i oblici koji su već razvijeni, ustaljeni, neutralni te uživaju prestiž u značajnom dijelu jezičke zajednice. Međutim, i – nažalost – često su konzervativni i standardnojezički priručnici. Oni nekad nastaju kao reakcija na neke druge priručnike, “boluju” od uspoređivanja i odmjeravanja, što ih dovodi do toga da ne mogu postati ništa više od puke reakcije na druge. Katkad se ne usuđuju napraviti značajan odmak pravopisnih navika iz prethodnih stoljeća, dok istodobno izbjegavaju preporučiti sasvim prirodne savremene dublete. To zna biti veoma demotivirajuće za moderne korisnike jezika, jer ne uvažava njihovo iskustvo i potrebe.

Bosanski pravopis Refika Bulića, s druge strane, ima u vidu raširenost pojedinih rješenja, tradiciju pisanja, gramatičke karakteristike pojedinih riječi, simboličku vrijednost određenih rješenja te mnoge nove potrebe koje se pojavljuju pred onima koji pišu na bosanskom jeziku. Ukratko se može opisati kao moderan, opsežan i praktičan.

Moderan je po tome što se prilikom čitanja njegova teksta u svakom trenutku osjeća da je namijenjen savremenom korisniku bosanskog jezika. Pritom ne zanemaruje tradiciju, ali se ona ne doživljava kao ono čemu treba težiti niti nešto što je u suprotnosti s modernim, već kao jedan od činilaca koji su djelovali na savremeno stanje i kao takva ne treba biti zanemarena. Ovdje dolazi u misao poređenje s vožnjom automobila: vozač koji misli na svoje dobro prvenstveno gleda naprijed (budućnost), a povremeno u ogledalima provjerava kakvo je stanje iza njega (tradicija).

Bosanski pravopis Refika Bulića obaseže preko 1.100 stranica. Pravopisne preporuke razrađene su u 1.242 tačke, a Pravopisni rječnik obuhvaća oko 50.000 odrednica. U njima su detaljno predstavljeni svi poznati pravopisni problemi i nedoumice te je ukazano na njihova najprimjerenija i najprestižnija rješenja. U Pravopisnim preporukama i Pravopisnom rječniku tretira se mnoštvo novih jezičkih pojava, koje tek odnedavno predstavljaju pravopisne nedoumice te nisu bile opisivane u ranijim pravopisima.

Uprkos impozantnoj veličini, koja izgleda još veća kad se uzme u obzir da je cijeli tekst napisao i iskontrolirao jedan autor, Bosanski pravopis Refika Bulića veoma je pregledan i lahak za snalaženje. Tekst Pravopisnih preporuka i Pravopisni rječnik sadrže potrebne poveznice i upute za lakše snalaženje i orijentaciju prilikom čitanja.

Prema strukturi i namjeni, Bosanski pravopis Refika Bulića svrstava se u opće pravopise, u kojima se teže razraditi sve nedoumice koje se mogu pojaviti prilikom pisanja standardnim jezikom. Pravopisna norma bosanskog jezika bila je ranije predmet nekoliko kvalitetom, kvantitetom i namjenom različitih priručnika, od kojih su neki školski (kratki, ograničena dometa, zasnovani na općim), komparativni (na osnovu različitih kriterija vrednuju pravopisna rješenja u više izvora), mješoviti (predstavljaju normu bosanskog jezika skupa s normom hrvatskog i srpskog jezika iz razloga koji mogu biti svakojaki), avanturistički (zalažu se za “fantastična” rješenja koja nemaju uporište ni u tradiciji ni u savremenoj praksi), a neki su i opći. Bosanski pravopis ugrađuje se u tu tradiciju ne kao reakcija na bilo koji od njih, već kao nov i jedinstven stručni doprinos koji ima cilj da bolje služi korisnicima, a potom i da više doprinese razvoju i stabilizaciji pravopisne i akcenatske norme bosanskog jezika.

Njegove glavne prednosti u odnosu na prethodne pravopisne priručnike jesu preciznije, preglednije i detaljnije obrazložene preporuke, veći broj primjera, reprezentativniji izbor izvora iz kojih potječu primjeri, opsežniji pravopisni rječnik i, naravno, činjenica da je Pravopisni rječnik akcentiran. Bosanski pravopis Refika Bulića, kako je spomenuto, prvi je pravopis bosanskog jezika koji ima akcentiran pravopisni rječnik i u tom smislu postavlja nove standarde za buduće normativne izvore. Jedna od uočljivijih prednosti Bosanskog pravopisa Refika Bulića jeste razrješavanje mnogih pravopisnih dilema koje se pojavljuju ako se piše ćirilicom, čemu se u ranijim pravopisnim izvorima jednostavno nije posvećivala pažnja.

Osim pravopisa raznih vrsta, bosanski standardni jezik bio je također tema manjeg broja naučnih radova, ali znatno većeg broja popularnih i medijskih tekstova i, nažalost, bezbroj proizvoljnih ocjena na društvenim mrežama ili neukim usmenim raspravama većeg ili manjeg dometa. Takve su ocjene i rasprave, kao i nestručni i pristrani medijski napisi, doprinijele širenju različitih mitova o pravopisu i njegovoj ulozi u funkcioniranju jezika i društva, tako da se pravopisi nikad ne mogu objaviti i “pustiti u promet” u neutralnu sredinu, već se uvijek predstavljaju ljudima koji već imaju vlastiti stav o pisanju i od pravopisa ne očekuju savjet i uputu, već potvrdu vlastitih uvjerenja. Od predrasuda i širenja mitova nisu čisti ni sami filolozi. Nerijetko se mogu čitati ili čuti stavovi da pravopis ne može biti autorsko djelo, da jedan čovjek ne može pisati pravopis, da pravopis nastaje konsenzusom stručnjaka, da oni koji pišu pravopise moraju imati dopuštenje s nekih “visokih” mjesta, da o pravopisu treba da odlučuju poznati književnici, da je pravopis zakon, da pravopis moraju praviti institucije… Oni koji šire mitove o bosanskom jeziku i pravopisu čine to radi vlastitih interesa.

Bosanski pravopis Refika Bulića opovrgava sve navedene mitove. Iza njega ne stoje blagoslovi ni “rukopoloženja” različitih politika, već stručnost, iskustvo, predanost razvoju kulture bosanskog jezika i mnogo mukotrpnog rada. A u njemu – kvalitet. O tome svjedočim i sa zadovoljstvom preporučujem Bosanski pravopis Refika Bulića čitalačkoj publici koja je bar jednom u životu imala priliku da stoji pred ulazom u labirint pisanja i pita se kojim putem da krene. Bosanski pravopis Refika Bulića povest će ih srednjim, najboljim putem.

U Sarajevu, 1. 12. 2022.

Prof. dr. Halid Bulić