U prošlom tekstu o prirodi normiranja jezika spomenuo sam da je suštinski zadatak standardnog jezika da olakša komunikaciju među što većim brojem ljudi. U tom smislu, normiranje jezika može se usporediti s normiranjem bilo čega drugog u čemu postoji raznolikost koja otežava komunikaciju ili neki vid razmjene dobara. Navedimo za primjer sistem mjernih jedinica.

Različita su društva kroz historiju razvijala različite sisteme mjernih jedinica za masu, dužinu, vrijeme i sl. Svi su ti sistemi jedinica mogli prikladno služiti zajednicama u kojima su razvijeni. Jedna zajednica može bez ikakvih problema živjeti svoj život mjereći dužinu jardima i stopama, dok se u drugoj zajednici istovremeno mjeri metrima. Ako se o nečemu što je izmjereno po jednom sistemu izvještava u zajednici koja se koristi drugim sistemom, morala bi se, u principu, izvršiti konverzija mjera. Ako nas danas na nekom međunarodnom informativnom TV kanalu ili na internetu obavještavaju o visokim temperaturama u, naprimjer, Kaliforniji, izražavajući visinu temperature u stepenima Farenheita, morat ćemo je konvertirati i “svesti na svoju mjeru”, ako smo navikli računati u Celzijevim stepenima. Izražavanje širine margine u Wordu u inčima posebna je priča.

Pomislimo sad na međunarodna sportska takmičenja ili združene projekte u kojima sudjeluje mnogo strana(ka), a svako mjeri i druge izvještava u skladu sa svojim sistemom jedinica. To, naravno, ne bi bilo praktično. Danas se u većini država svijeta koristi međunarodni sistem jedinica (SI), koji je dogovoren na jednom mjestu i postepeno prihvatan širom svijeta, ali ni do danas nije zaživio u svim državama. Nema sumnje da je postojanje “jednog za sve” praktično i da može olakšati komunikaciju, trgovinu i sve druge vidove razmjene među zajednicama, smanjiti vrijeme potrebno za prevođenje i troškove jezičke lokalizacije proizvoda. Međutim, jasno je da svijet može funkcionirati i bez jedinstvenog sistema mjernih jedinica, ali da lakše funkcionira kad postoji takav sistem.

Neka zajednica, odnosno država može odbiti da koristi takav sistem. Time će možda pokazati svoju moć (“neću da se nikome prilagođavam”), možda će pokazati da drži do tradicije ili nezavisnosti u svakom smislu ili će imati neki drugi razlog. Svi ti razlozi mogu biti valjani i mogu zajednici biti važniji i korisniji nego praktičnost i usklađenost sa svijetom. Takve zajednice računaju da će, u principu, imati više koristi od svog izbora pa će biti spremne platiti cijenu zato što nisu odabrale drukčije.

U tumačenju ove pojave ključno je da shvatimo da postoji moć koja određuje kakav će izbor biti napravljen i korist koju zajednica ima od svog izbora. Kombinacija tih dvaju činilaca može usmjeriti zajednicu na djelimična prilagođavanja, “ustupke”, “posuđivanje” vrijednosti iz onog sistema koji nije izabran. U nekim oblastima ljudskog djelovanja i dalje su prisutne mjere koje nisu dio SI sistema, ali su prihvaćene kao standardne za te oblasti. Tako se na savremenom tržištu nafta mjeri barelima, a zlato uncama.

Ovdje treba potcrtati neke važne činjenice. Primjer SI sistema mjernih jedinica ne može se u potpunosti preslikati na jezičku ili standardnojezičku situaciju. Svi mjerni sistemi imaju jedan relativno mali broj mjernih jedinica i prilično čvrsto definirane odnose među njima. Broj jedinica ne pokazuje tendenciju da se povećava i smanjuje, a odnosi se veoma teško mijenjaju.

Jezik, s druge strane, doživljava neprestane promjene u broju jedinica i odnosima među njima, odnosu jedinica prema okolnom svijetu i prema korisnicima. U tom se slučaju “jedan za sve” mora shvatiti mnogo šire, sa mnogo više ograda. “Izuzeci” u sistemu koji se mogu porediti s uncom i barelom u jeziku toliko su brojni da čine posebne sisteme. Neke su pojave prikladne u jeziku poezije, neke u pravnom, neke u religijskom diskursu. Neke se dešavaju samo u razgovornom stilu, a i tu su neke doličnije djeci, a neke odraslima.

Dalje, “jedan za sve” ne smije se shvatiti doslovno ni na globalnom ni na lokalnom nivou. Danas se zaista mnogi od nas zalažu za očuvanje jezičke raznolikosti svijeta i promoviramo je kao blago. Često i lokalnu raznolikost promoviramo kao nacionalno blago. A to isto činimo i sa standardnim jezikom. Dakle, živimo između dviju suprotstavljenih vrijednosti: “jedan za sve” i “što više, to bolje”. Nastavnici jezika to naročito dobro znaju i muče muku sa traženjem mjere između njegovanja standardnog jezika i zavičajnog idioma učenika.

Ko pobjeđuje? Ko to određuje? Ponovo ćemo podsjetiti na dvije konstante koje se provlače kroz cijelu priču o normiranju: korist i moć. U ovom i u prethodnom tekstu o normiranju uglavnom smo komentirali korist. A moć? Pamtimo je kao temu za jedan od sljedećih tekstova.

Do sljedećeg teksta, pozivam vas da čitate moj blog, dijelite tekstove sa svojim poznanicima i, svakako, pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.