Indijski gramatičar Patañjali u 2. stoljeću prije nove ere zapisao je: “Lončaru se ide po lonce, ali se gramatičaru ne ide po riječi. Riječi su već među ljudima.” To je svakako istina i mi jezik usvajamo prirodno, u okolini u kojoj odrastamo, i on je zaista dovoljno moćan i dobar da efikasno komuniciramo s tom okolinom. Međutim, činjenica je da okolina koja nas se tiče i koje se mi tičemo postaje sve šira kako odrastamo. Tako se i jezička sredstva kojima se koristimo mijenjaju – tačnije, mi se sami prilagođavamo novim uvjetima na sve načine, pa tako i jezičkim sredstvima koja koristimo. Riječi koje su nam savršeno prihvatljive i prikladne u djetinjstvu, kao što su zeko, medo i maca, neće nam biti “oproštene” ako ih kao odrasli napišemo u naučnom tekstu o biologiji, biltenu lovačkog društva, a pogotovo ne ako ih kažemo na TV dnevniku “u pola osam”.

Tako to izgleda iz ugla gledanja pojedinca. Svaki govornik živi svoj život i obavlja poslove u skladu s vlastitim potrebama, namjerama i mogućnostima, komunicirajući s drugima najbolje što umije. Izbor jezičkih sredstava koja će koristiti definirat će stil svakog govornika i sigurno utjecati na efikasnost u obavljanju svih poslova. Krenimo od očiglednih primjera. Obraćanje na stranom jeziku nekome ko ne razumije taj jezik – neće nas dovesti do sporazumijevanja. Ulazak bez pozdrava na mjesto gdje se očekuje pozdrav – neće nam osigurati dobrodošlicu. Govorenje ti onome ko očekuje da bude Vi – neće završiti posao na najbolji način. Obraćanje milionima gledalaca na dnevniku “u pola osam” lokalnim govorom ili žargonom – vjerovatno neće biti simpatično većini gledalaca. Dakle, pojedinci prave vlastite izbore, govore u skladu s pravilima društva ili se o njih “ogrešuju”. Pritom oni ili uče pa korigiraju sebe, ili vrše utjecaj pa usmjeravaju druge.

S druge strane, zajednice imaju vlastita stremljenja i načine reguliranja upotrebe jezičkih sredstava (jezičke politike). Zajednice čini mnogo pojedinaca, a svi su oni različiti po mnogo čemu. Jedan od načina na koji zajednica može pokazati da brine o sebi i komunikaciji unutar sebe i sa drugim zajednicama jeste biranje, kreiranje, opisivanje, njegovanje, nekad i propisivanje jednog skupa jezičkih sredstava koji bi u idealnoj situaciji trebao da bude “jedan za sve”. To je standardni jezik.

Standardni jezik nastaje kao potreba zajednice, ali on postane i dio kulturnog naslijeđa te zajednice, a nekad i razlog ponosa (najčešće nacionalnog). Standardni jezik definira se standardnojezičkim izvorima (obično se spominju pravopis, gramatika i rječnik). Standardizacija (normiranje) teži da se u standardnom jeziku dešava što manje promjena. Budući da se promjene u jezičkoj praksi ne mogu zaustaviti i dešavaju se svakodnevno, povremeno se i u standardni jezik “upuste” neke promjene koje ranije nisu bile normirane. Kombinacija dviju prethodno navedenih osobina standardnog jezika (konzervativnost + povremena prilagođavanja) naziva se elastična stabilnost.

Pogledajmo sljedeće primjere, koji ilustriraju promjene koje se u jeziku dešavaju svakodnevno, a mi ih često i ne zapažamo. Vjerujem da je svako od nas čuo bar jedan od sljedećih iskaza:

[ždoć]
[hoždoć]
[hošli doć]
[hoćeždoć]
[hoćeš li doć]

Također vjerujem da ćemo rijetko čuti “kompletan” iskaz: [hoćeš li doći], ali vjerujem da bismo i njega i svaki prethodni napisali ovako: “Hoćeš li doći?” Ovakvih primjera ima mnogo, a istaknut ću samo, ilustracije radi, sljedeća dva: [ušteljca] (< učiteljica) i [smepožella] (< Jesi li me poželjela?).

Dijalog dvoje ljudi koji su se nedavno upoznali pa se dopisuju:

ONA: Ždoć?
ON: Smepožella?

izazvao bi zbrku u komunikaciji, ukoliko sudionici nisu ustanovili pravila komunikacije po kojima će dekodirati prethodne poruke. Ako jesu, onda nema problema. Prethodne će poruke biti uspješno protumačene i njihova uspješnost i posljedice u praksi ne mogu se negirati, bez obzira što bi neko sa strane rekao da su nepismene ili nerazumljive.

Međutim, dvoje ljudi ili mala grupa ljudi koji se međusobno poznaju, međusobno komuniciraju i djeluju jedni na druge mogu se lahko dogovoriti kako će nešto nazivati ili kojim će se jezičkim sredstvima koristiti. Kad se radi o većim zajednicama, kakva je zajednica govornika bosanskog jezika, ne može se očekivati da se svi oni poznaju, jednako misle i jedni na druge pozitivno utječu. Nemoguće je očekivati da svi imaju iste poglede na to šta je dobro. Zato se standardni jezik formira na osnovu vrijednosti koje pripadaju svima (ili barem većini): tradiciji pisanja, široko prihvaćenim oblicima, nesumnjivim uzorima, zajedničkim simbolima i općom dobrobiti.

Tako formiran, standardni jezik ima praktičnu i simboličku funkciju.

Suština praktične funkcije je da standardni jezik služi da olakša komunikaciju među što većim brojem ljudi. Unutar ove funkcije mogu se razlikovati prostorna i vremenska dimenzija.

Suština je prostorne dimenzije da olakšava komunikaciju među govornicima različitih narječja, dijalekata ili lokalnih govora, a vremenske da olakša komunikaciju među generacijama. Gradeći standardni jezik, kao jednu veoma konzervativnu instituciju, danas ustvari pripremamo nove generacije da nas lakše razumiju.

Suština je simboličke funkcije standardnog jezika da on služi integraciji jezičke zajednice, razdvajanju jezičke zajednice u odnosu na druge jezičke zajednice i u vezi je s raznim oblicima moći.

O standardnom jeziku i moći bit će više govora u jednom od sljedećih tekstova. Dotad pratite moj blog, preporučite ga svojim poznanicima i pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.