Akademik Emil Akvitanović preminuo je prošle sedmice u svom domu u Sarajevu. Bio je značajna, ali posljednjih godina slabo uočljiva ličnost u naučnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. To je razlog više da se u ovom tekstu prisjetimo njegova lika i djela i odamo mu dužno poštovanje.

O njegovu rođenju i korijenima ne zna se mnogo pouzdanih informacija, a njihovu otkrivanju i obznanjivanju nije želio doprinijeti ni on sam. Čak je i prezime Akvitanović, kad je postao punoljetan, izabrao sam. Ime Emil nosio je od rođenja. Rođen je po svoj prilici sredinom 1942. godine u Crnoj Gori, vjerovatno bliže Bosni. Neki koji su ga poznavali smatraju da mu je otac bio italijanski vojnik – “Sicilijanac ili Napolitanac, odnekud s juga”, nagađaju. Osim površnih naznaka koje je mogao odati u pijanstvu ili neoprezu, pravo na takve pretpostavke davalo im je i njegovo vještačko prezime kao i boravak u Italiji za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu ’92–’95.

Majka mu je bila kćerka nekog lokalnog funkcionera u mjestu gdje je rođen, nagađaju dalje ne spominjući imena, ne usuđujući se čak ni pretpostaviti na čijoj su strani bili njegovi “jugoslavenski” rođaci. Stoga su i njegovi najpovjerljiviji prijatelji mogli samo slutiti je li Emil rođen kao plod velike nesmotrene ratne ljubavi ili, pak, silovanja. Međutim, osnovano se tvrdi da njegova majka nije preživjela Drugi svjetski rat, a on je kao dijete od tri ili četiri godine doveden u Sarajevo. Tu se o njemu do punoljetstva starala jedna ugledna građanska porodica, koju kasnije nije mnogo spominjao u svojim tekstovima i javnim nastupima i od koje se, izgleda, bio potpuno udaljio.

U kratkoj biografiji koju je dostavio prilikom prijema u Akademiju i u bilješkama o autoru u njegovim knjigama napisao je da je rođen u Sarajevu. U Sarajevu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a studij romanistike i serbokroatistike u Beogradu. Potom je radio u redakcijama brojnih listova pišući za kulturne i sportske rubrike, a ponekad i za crnu hroniku. Početkom osamdesetih preveo je pet knjiga o Sandokanu Emilija Salgarija. Knjige su objavljene u Beogradu. Zahvaljujući popularnosti televizijske serije o Sandokanu brzo su rasprodane pa su štampane u nekoliko izdanja. Jedna od njegovih bliskih prijateljica pričala je da joj je Emil jednom povjerio kako je sve što mu je ostalo od oca knjižica Le Tigri di Mompracem (‘Tigrovi iz Mompracema’) Emilija Salgarija i da je po ovom piscu vjerovatno i dobio ime. Ta nas informacija ohrabruje da pomislimo da ga je ta knjiga i ponukala da studira romanistiku. Ali valja imati na umu da je akademik možda samo smislio romantičnu pozadinu svojoj životnoj priči eda bi se umilio sagovornici.

Nakon sarajevske olimpijade nastanio se ponovo u Sarajevu i radio kao novinar i prevodilac. Početkom 1992. imao je priliku početi na fakultetu držati lektorske vježbe, ali je ubrzo nastupila agresija pa tu priliku nije iskoristio. U novinarskom i građanskom angažmanu jasno i glasno je stao “uz grad”. Onda se izgubio.

Njegov je nestanak iz Sarajeva bio prilično zagonetan. Prvi komšija pričao je da se pozdravio s njim uvečer sasvim normalno, a da ga ujutro više nije bilo u zgradi. Pobojao se da ga je neko oteo, a nekako se još više pobojao da je otišao u Beograd. Kasnije se ispostavilo da je ratno vrijeme proveo u Italiji, “služeći Republici”, kako je sam znao reći.

U Sarajevo se vratio 1996. Tada je već bio u pedesetim godinama i nije mu se više radio novinarski posao. Ostavljao je dojam čovjeka koji je ekonomski dobro situiran, premda nije imao nikakvo zvanično zaposlenje. Jedan od njegovih šahovskih partnera iz tog vremena jedanput je spomenuo da se često sjećao ljudi koji su ga othranili. U to se vrijeme malo više posvetio struci, uvidjevši priliku za napredovanje u radu na afirmaciji bosanskog jezika, koji je nakon agresije postao tema o kojoj se moglo slobodno i, nadao se, profitabilno pisati i pričati.

Prvo naučno djelo koje je objavio bila je monografija “Pitonimija u bosanskom jeziku” (1997). U njoj se pozabavio nazivima pitâ. Tu je raspravio jedno veoma važno pitanje o tome gdje u svijetu pitâ počinje, a gdje završava opseg pojma burek. Fenomenalna su i njegova zapažanja o semantičkim nijansama pojmova pljeska, kljukuša, trepa i šica, koje su dugo zbunjivale bh. i bivšejugoslovensku javnost. U ovoj opsežnoj i hvalevrijednoj monografiji jedno je poglavlje posvećeno porijeklu i dosadašnjem tumačenju poslovice: Sve su pite pitice, a burek je pitac. Riječi pitac u rječnicima je pripisano značenje ‘muška pita’ tek nakon objavljivanja rezultata njegovih istraživanja.

Njegovi su tekstovi o bureku isprva prošli skoro nezapaženo, ali su uskoro privukli veliku pažnju tada malobrojnih feministkinja, koje su težile da njegovo djelo ocrne u štampi i uvuku ga u polemiku. Međutim, nije želio ulaziti u polemiku. Samo se jedanput u medijima tiho oglasio u vezi s kritikama koje su mu bile upućene. U intervjuu za sedmični magazin La Settimana podsjetio je kako je on uvjerljivo pokazao da ne može biti govora o bilo kakvoj političkoj nekorektnosti navedene poslovice i da ju je Društvo za gender samozaštitu neopravdano stavilo na top tri listu neprijatelja rodne ravnopravnosti i političke korektnosti, odmah poslije narodne poslovice: Duga kosa – kratka pamet i izraza rekla-kazala. (Trebalo bi, naime, rekao/la – kazao/la.)

Tekst “Sufiksi -uša, -ica i -ača u bosanskoj pitonimiji i njihova geografska rasprostranjenost” iz 1998. godine u domaćoj je lingvističkoj javnosti prošao sasvim neprimijećeno, dok je engleski prijevod tog rada, koji je kasnije objavljen u časopisu Orientalism, uvršten u antologiju najznačajnijih slavističkih radova devedesetih godina 20. stoljeća.

Njegov rad kontroverznog naslova “Je li govno čestica?”, u kome se zabavio nekolicinom slabo istraženih, a često korištenih riječi u bosanskom jeziku koje su naizgled imenice, ali služe za negiranje glagolskih oblika kao u sljedećem dijalogu: A: Jesi li dobro? B: Jesam govno! ili Jesam K…c! odbili su objaviti svi lingvistički časopisi u BiH, Hrvatskoj i Makedoniji. Rad je na kraju objavio u turskom časopisu Balkanske studije, na turskom jeziku, zamaglivši u prijevodu vulgarne konotacije koje spomenute riječi imaju u bosanskom jeziku i usmjerivši smisao prema semantičkom polju nečistoće i kratkoće (!).

Od njegovih ostalih lingvističkih radova s kraja stoljeća vrijedi spomenuti programski tekst Dramatika bosanskoga jezika, u kome je na 44 strane objasnio tešku prošlost, obećavajuću sadašnjost i pretešku budućnost bosnistike. Rad je objavio u prvom i jedinom broju multidisciplinarnog časopisa Plamen početkom 1999. Neke ideje navedene u ovom radu poklapale su se sa zaključcima Prvog simpozija o bosanskom jeziku (Bihać, septembar 1998), na koji Akvitanović nije bio pozvan. Međutim, njegov je tekst bio mnogo bogatiji i u principima i u detaljima, a pogotovo u konkretnim akcionim planovima, što se lahko može provjeriti. Akademik prirodnjak koji mu je prošle sedmice govorio na komemoraciji zaključio je da bi “stanje bosnistike danas bilo mnogo bolje da su teze Emila Akvitanoviča (sic!) usvojene kao nacionalna jezička strategija i politika”.

Za vrijeme izbjeglištva u Bolonji imao je priliku družiti se s italijanskim političarima, piscima i univerzitetskim profesorima. Neki od njih su kasnije u svojim memoarima i u tekstovima u zborniku koji je njemu u čast objavljen povodom njegova 65. rođendana pisali da su mnoge ideje u vezi s Bolonjskom deklaracijom u velikoj mjeri njegove (vidi, naprimjer, tekstove C. Rossinija i R. Fina u zborniku Od pite do priče: Sva značenja jezika, Zbornik radova u čast Emila Akvitanovića). Godine 1993. u bolonjskom sedmičnom listu Libertas napisao je duži osvrt na ratno stanje u Bosni i Hercegovini kao i na bivšejugoslovensku i trenutnobosanskohercegovačku jezičku situaciju. Svakako je vrijedna pažnje (a i citiranja) njegova nadahnuta usporedba bosanskog jezika s Pepeljugom:

“Jugoslavenska lingvistika i jugoslavenska jezička politika, koja je zasigurno bila posljedica jugoslavenske opće politike, odnosno usmjeravanja društvenog kretanja, imala je prema bosanskom jeziku i njegovim govornicima potpuno maćehinski odnos. Priznajući govornicima srpskog i govornicima hrvatskog jezika pravo na nejugoslovensko imenovanje narodnosti, priznajući im pravo da nose tradicionalno etničko ime, ne vezujući ga za sadašnju ili bivšu vjeroispovijest, ugrađujući nazive njihovih jezika u ime nazovizajedničkog “dvovarijantnog” srpsko(-)hrvatskog / hrvatsko(-)srpskog jezika, jugoslovenska ih je lingvistika debelo (sic!) povlastila u odnosu na govornike bosanskog jezika. Bosanski je jezik, zahvaljujući odsustvu svoga imena u imenu zajedničkog, ali “dvovarijantnog” jezika potisnut u zaborav, u zapećak kolektivne svijesti, i sada je teško objasniti i ljudima u Bosni i ljudima u svijetu, pa i ovdje u Italiji, da to nespominjanje nije dokaz da tog jezika nije bilo i da njegovo konačno imenovanje pravim imenom ne znači njegovo rađanje ex nihilo, već jednostavno znači obznanjivanje njegova pravog identiteta nakon skoro stoljetnog oslobođenja ispod gvozdenom maskom (sic!) koju mu staviše najbliži srodnici – srpski i hrvatski jezik – maske čiji je jedan obraz imao lik srpskog, a drugi lik hrvatskog jezika. Možemo slikovito reći da se jugoslavenska lingvistika prema bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku ponijela kao maćeha prema Pepeljuzi i njenim sestrama: srpski je i hrvatski favorizirala i stavljala u prvi plan, dok je bosanski, kao sirotu Pepeljugu, tiskala u stranu, iako je među njima najljepši!” (Libertas, godina XXIII, br. 1160, str. 16, Bologna; navodimo prema prijevodu E. Džanić, objavljenom na portalu sarajevoromaamici.net 14. 2. 2000).

Prethodno navedena usporedba otvorila mu je put do srca iskrenih nacionalista, kojih je, srećom po njega, još uvijek bilo. Time su mu se odškrinula vrata nekoliko lokalnih akademija nauka i umjetnosti. On je, kao što je svima poznato, ostao skroman i krajem 2000. godine ušao samo u jednu.

Nakon toga je život Emila Akvitanovića postao dosta ljepši i opušteniji. Sigurna primanja od Akademije omogućila su mu da i dalje živi bez stresa. Akademička titula davala mu je osjećaj važnosti i odjednom ga je učinila poželjnijim sagovornikom u intervjuima, komentatorom aktuelnih zbivanja i kolumnistom najraznovrsnije politički orijentiranih medija. Jedan je zajedljivi politički analitičar na pitanje šta misli o akademikovu tekstu o ljevici i desnici u BiH hladno odgovorio: “A šta da mislim o onom što govori ta ‘ruža vjetrova’?”

Lingvistički je rad potpuno zapostavio, ali je povremeno pisao eseje o književnosti i književnu kritiku. Među esejima mu je pažnje najvredniji poduži tekst nazvan “Koze svjetske književnosti”. Od mnogih koza koje je predstavio u tom tekstu čitaocima će vjerovatno najpoznatije biti Dodeova Koza gospodina Segena i nesretna Sijarićeva Koza, suprotstavljanjem čijih sudbina Akvitanović maestralno zaključuje svoj esej.

Obimni esej pod nazivom “Vreća pripovijesti” iz 2002. godine, u kome razmatra odnos “unutarnjih” prema okvirnoj priči Hiljadu i jedne noći, ali i međusobni odnos unutarnjih priča, nije naveden ni u jednoj bibliografiji radova o 1001 noći. Prvi od južnoslavenskih kritičara koji je ukazao na taj izvanredni esej bio je Vlatko Domačić, ali ga je, čini se, površno čitao. Domačić je doslovno shvatio postojanje tzv. “sarajevskog rukopisa” Hiljadu i jedne noći, koji je zagubljen nekad između pohoda Eugena Savojskog i smrti Mula Mustafe Bašeskije. Međutim, ako se esej ne čita površno, jasno je da se Akvitanović samo osvrnuo na detalj iz lošeg proznog teksta jednog mladog sarajevskog pisca.

Njegovi književnokritički tekstovi ne ističu se naročito ni kvalitetom ni kvantitetom. Kao da mu je kolumnizam totalno pokvario smisao za racionalno odvagivanje bitnog i nebitnog, isušio mu duhovitost i potpuno ga demotivirao da o književnosti piše suvislo. U više tekstova ponovio mu se zaključak da je djelo o kome upravo piše – pis(r)anje. Međutim, ne treba zaboraviti da je njegov kratki tekst “Može li žiri bez Hadžije?!” iz 2005. godine, iako je imao jedva dvije kartice teksta, izazvao dalekosežne posljedice. Tu se osvrnuo na upadljivo prisustvo istih ljudi u žirijima za dodjele književnih nagrada i komisijama za dodjele književnih potpora, što dovodi do toga da se viđenje kvaliteta književnog djela dugoročno podređuje ukusu šačice ljudi. Tekst je pisan veoma “sočnim” jezikom i pamti se kao svojevrsni klasik satire. Tokom godina prenijeli su ga brojni internetski portali, a teze iznesene u njemu izazvale su niz polemika i otvorenih sukoba na katedrama za književnost širom Bosne i Hercegovine. Čitaocima je poznato da sukobi koji su tad buknuli tinjaju i dan-danas.

Nekoliko posljednjih godina života nije uopće pisao kritiku, a nema dokaza ni da je čitao.

Prošle je sedmice umro od posljedica moždanog udara. Sahranjen je na Vlakovu. Komemoraciju je organizirala Akademija, a sahranu dvoje sredovječnih ljudi, za koje mi je rečeno da su njegovi sin i kćerka. Nakon sahrane su popričali sa mnom i otkrili mi odgovore na neka nejasna pitanja o ocu, tako da je ovaj tekst najbliži istini o njegovu životu.

Zovu se Janez i Marijana. Rođeni su i žive u Beogradu. Nose majčino prezime i “ne žele imati ništa ni s mafijom, ni brđanima, ni Bosnom”. Tačno je da mu je otac vojnik sa Sicilije i da je začet zahvaljujući nesmotrenoj brzoj ratnoj ljubavi koju nije moguće objasniti. Poginuo je prije kapitulacije Italije, ali je znao da će dobiti dijete. To je znao i njegov najbolji prijatelj, koji je preživio i javio vijest o potomku mladićevu ocu. Kod djevojke je ostavio Salgarijevu knjigu na kojoj je pisalo njegovo ime i nejasna posveta. Gledala je u tu knjigu dok je bila trudna i razmišljala o imenu za dijete. Mladićevo je ime bilo “prestrano”, kao što je bilo i ime Emilio. Ali Emil je moglo proći. Dala mu je svoje prezime.

Poslije majčine smrti, o dječaku se brinuo djed. Nakon što je djed strijeljan, jedan mladi oficir Ozne ponio je dječaka u Sarajevo. Ostavio ga je na skrb svojim poznanicima, dvome mirnih ljudi – muslimana, kako su istaknuli moji sagovornici – koji su u ratu izgubili jedinog sina.

Kad je došao u Sarajevo, sa sobom je imao samo Salgarijevu knjigu i neobjašnjiv osjećaj da je izuzetno važna. Kasnije je uz pomoć rječnika shvatio o čemu je riječ. Promijenio je prezime čim je stekao uvjete. Budući da je bio čovjek dvaju svjetova, i prezime je izabrao tako da bude mješovito – očeva osnova, majčin sufiks. Majčina i djedova smrt, potom preseljenje u Sarajevo i napokon promjena prezimena uništili su sve nade djedu sa Sicilije da će pronaći balkanskog nasljednika. Djed je umro ranih šezdesetih, ne upoznavši ga nikad, ali priča je ostala. Mlađi rođaci živjeli su sa sviješću da negdje u Jugoslaviji imaju rođaka ili rodicu. Tako je moglo ostati zauvijek da Janez i Marijana nisu bili vatreni navijači Crvene zvezde i da nisu 1991. poželjeli da idu u Bari. Otišao je s njima i u Bariju su upoznali mladića koji se prezivao kao Emilov otac. Odmah je znao da je to trenutak “radi koga se vodio Drugi svjetski rat” i da je spreman da potraži korijene. Mladi prezimenjak dobro je znao priču o rođaku koji se nije vratio iz rata i znao je priču o njegovu djetetu… Veza je uspostavljena.

Odmah na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu došli su po njega da ga izvuku iz ratnog vihora. Sve je bilo spremno, a on se nije nećkao. Otišao je na Siciliju. Ne želeći se ogriješiti o svoju krv, djed je odredio poveći imetak koji stričevi trebaju uručiti djetetu ako Bog odluči da ga pronađu dok su živi. Poslušali su ga i Emil je od nasljedstva mogao godinama solidno živjeti.

Sa Sicilije je kasnije, na savjet jednog od članova ratnog Predsjedništva, prešao u Bolonju pa u Rim, gdje je mogao “služiti Republici”. Djeca su početak rata dočekala kod ujaka u Sloveniji. Posjetili su ga na Siciliji samo jednom u maju 1992. Na nesreću, to su bili dani kada je ubijen sudija Falcone pa im je otok ostao u potpuno ružnom sjećanju. Kad su saznali ko sam, zamolili su me da napišem pristojan nekrolog.