(Laurie Bauer, The Linguistics Student’s Handbook, Edinburgh University Press, 2007, X + 387 str.)

I dalje čitam za vas. Želja mi je da na blogu podijelim s vama zanimljive podatke o lingvističkim knjigama koje čitam, nadajući se da ću vas motivirati da ih i vi pročitate, ako ste u mogućnosti. Ako ih ne pročitate, nadam se da ćete se moći okoristiti čitajući moj tekst.

Iako je objavljena još 2007. godine, nije suvišno knjigu L. Bauera The Linguistics Student’s Handbook prikazati bosanskohercegovačkoj lingvističkoj publici i danas. Riječ je o dobro osmišljenoj i prezentiranoj kolekciji podataka kojima je potrebno raspolagati na početku svakog lingvističkog istraživanja i bez čijeg poznavanja ne treba otići sa studija lingvistike.

Kako sam autor kaže, “ova knjiga nije ni rječnik lingvistike, niti enciklopedija lingvistike, niti udžbenik lingvistike, ali sadrži elemente koji se mogu naći u svemu navedenom” (str. VII). Najbolje joj pristaje naziv priručnik, jer je namijenjena studentima lingvistike kao djelo koje će im biti korisno u svakoj fazi studija, na koje se mogu pozvati ili u kome će naći odgovarajuću uputu i koje je dobro uvijek imati pri ruci.

Knjiga se sastoji od šest dijelova: I. Some fundamentals of linguistics (‘Neke osnove lingvistike’, str. 1–92), II. Notation and terminology (‘Oznake i terminologija’, str. 93–123), III. Reading linguistics (‘Čitanje lingvistike’, str. 125–173), IV. Writing and presenting linguistics (‘Pisanje i predstavljanje lingvistike’, str. 175–196), V. Bibliographies (‘Bibliografije’, str. 197–218) i VI. Language file (‘Jezički dosje’, str. 219–381). Svaki je dio vrijedan na svoj način i u nastavku teksta predstavit ćemo ih ponaosob. Osim ovih dijelova, knjiga sadrži kratki predgovor, popis skraćenica i konvencija te jedan indeks, u kome su popisana i imena i termini i jezici spomenuti u knjizi (osim onih u predstavljenih u dijelu Language file).

Svako poglavlje unutar navedenih dijelova sadrži preporuke za dalje učenje. Poglavlja su često podnaslovima rastavljena na više manjih cjelina. Primjeri koji se navode ilustrativni su i numerirani, tako da je sve maksimalno prilagođeno čitaocima.

Prvi je dio knjige posvećen nekim temeljnim lingvističkim temama, bez čijeg se poznavanja ili bar stava o njima, ne može zamisliti ozbiljno poznavanje lingvistike. U pitanju su sljedeće teme, odnosno naslovi: Jezik, Akcent, dijalekt, varijetet, Lingvistika, Gramatika, Dijelovi govora, odnosno vrste riječi, Pravila, Saussureove dihotomije, Utjecaj Chomskog, Forma i funkcija, Kontrast i supstitucija, Binarnost, Stabla, Stanje nasuprot procesu, Izvorni govornik i Lingvistički podaci. To su teme koje se usljed različitih propusta u krojenju silabusa, insistiranja na formalnostima prilikom izrade nastavnih planova i programa, usljed nedostatka vizije ili zbog prevelikih nastavničkih očekivanja – često ne obrade kvalitetno u toku studija lingvistike. Čak i ako se dobro isplaniraju, znaju se desiti propusti u izvedbi nastave pa ovo gradivo ostane nedovoljno osvijetljeno. Jednostavno, u početnim se predavanjima ova pitanja zaobiđu ili dotaknu ovlaš, jer se smatra da studenti još nisu spremni da ih kvalitetno usvoje, a kasnije se ne obrade, jer se smatra da su ih studenti ranije već usvojili u dovoljnoj mjeri. Tako u znanju nastaju “polupraznine”, odnosno područja znanja u koja studenti nisu neupućeni, ali ipak nemaju osnovu da to kvalitetno prenose dalje ili razvijaju. Ova Bauerova knjiga omogućuje da se studenti sami posvete “nepostavljenim temeljima” kad god požele, a nastavnicima je dobro podsjećanje na potencijalne propuste i uputa za njihovo izbjegavanje.

Među navedenih petnaest cjelina naročito treba istaknuti vrijednost posljednje – Lingvistički podaci. U njoj su kratko i jasno predstavljeni osnovni načini prikupljanja podataka za potrebe lingvističkih istraživanja. Opisana je njihova suština, istaknute prednosti i potencijalne manjkavosti rezultata prikupljenih na osnovu njih. Posebno su opisani literarni tekstovi, neliterarni tekstovi, rječnici, zvučni zapisi, elektronski korpusi, deskriptivne gramatike, introspekcija, posmatranje (nasumično i sistematično), elicitacija (izmamljivanje) te eksperiment.

U drugom su dijelu knjige obrađene četiri teme naslovljene kao: Konvencije notacije, Česti akronimi i inicijalizmi, Terminologija: dvosmislenost i Terminologija: sinonimija.

U okviru prve teme opisano je šta se u lingvistici označava različitim simbolima poput zvjezdice, upitnika, uzvičnika, različitih oblika zagrada, zatim za šta se koristi sitni verzal, za šta kurziv i sl. Na kraju je i naveden tabelarni prikaz skraćenica uz koje su njihova, često višestruka značenja, naprimjer, A je “adjective (sometimes also including adverb); adverbial; agent, subject of a transitive verb; argument” (str. 102).

Unutar teme Česti akronimi i inicijalizmi dominira tabelarni prikaz. Predstavljene su skraćenice poput AP (adjective phrase), BNC (British National Corpus), CF (context-free), DG (dependency grammar), IPA (International Phonetic Association, International Phonetic Alphabet), OCS (Old Church Slavonic), OED (The Oxford English Dictionary) i sl. Popis, naravno, nikad ne može biti konačan, ali je korisno imati ga za početak u ovom obliku pa ga koristiti i dograđivati za svoje potrebe i na osnovu vlastitog čitalačkog iskustva.

Nije rijetkost da u lingvistici neki termin označava jednu pojavu u jednoj oblasti, a drugu u drugoj. I autor i mi kažemo – nažalost, ali to je činjenica. U trećoj temi drugog dijela knjige autor je u obliku tabele predstavio popis ovakvih termina i naveo njihova značenja u različitim oblastima. Pritom se nije bavio terminima kao što su fonem i morfem, čija se značenja mogu blago razlikovati od jednog do drugog gramatičara ili lingvističke škole. Bavio se terminima koji zaista u različitim oblastima imaju potpuno različita i nepovezana značenja. Takvi su, naprimjer, termini accent (‘akcent’), koji je u fonetici “često ekvivalent naglasku (stress), ponekad drugi oblik istaknutosti”, a u sociolingvistici označava “fonetske osobine govora određenih grupa ljudi” (str. 107), i daughter (‘kćerka’), koji se u historijskoj lingvistici odnosi na “jezik izravno izveden iz drugog”, a u sintaksi na “čvor neposredno ovisan o drugom” (str. 109).

U okviru četvrte teme drugog dijela knjige autor je u obliku tabele predstavio velik broj termina koji se koriste ili su se bar nekad koristili kao sinonimi. Takvi su, naprimjer, skupovi ablaut i apofonija (u bosanskom bi se još dodao i prijevoj), analitički i izolativni (jezici), klase riječi, leksičke kategorije i dijelovi govora (parts of speech) itd.

Treći dio knjige, nazvan “Čitanje lingvistike”, obuhvata devet poglavlja u kojima se predstavlja kako se čitaju (doslovno, izgovaraju) lingvistički podaci te se upućuje na niz korisnih časopisa i internetskih lokacija gdje se može pročitati dosta korisnih podataka o lingvistici. Teme obrađene u ovom dijelu knjige su: Međunarodna fonetska asocijacija, Čitanje fonetike i fonologije (oba posvećena Međunarodnom fonetskom alfabetu, njegovim promjenama i funkcioniranju), Strani izrazi (npr., grosso modo, tabula rasa, inter alia i sl.), Slova, akcenti i dijakritici (npr., tilda, háček, znaci za akcente), Časopisi (predstavlja popis najznačajnijih lingvističkih časopisa na svijetu), Imena lingvista (pojašnjava se kako treba izgovarati imena lingvista), Zakoni i principi (navode se po abecedi i opisuju osnovni zakoni i principi koji se spominju u lingvistici, kao što su Grimmov zakon, Ockhamova britva, Zipfov zakon i sl.), Statistike i Neki online izvori za lingviste.

Četvrti dio knjige naslovljen je Pisanje i predstavljanje lingvistike. Sadrži pet poglavlja: Pisanje eseja (sa uputama za pisanje eseja i ključnim tačkama na koje treba obratiti pažnju), Glose (s uputama za pisanje /trorednih/ glosa, koje lingvistima omogućavaju da predstavljaju i diskutiraju strukturu riječi jezika koje ne znaju), Upotreba nasuprot spominjanju, Opredmećivanje (Reification, svraća pažnju na metaforičko predstavljanje jezika kao djelatnog objekta) i Pravopis (Spelling, u kome se doslovno čitaoci upozoravaju na činjenice poput one da se u riječi diphthong pojavljuje niz P-H-T-H i da treba izbjeći grešku).

Peti dio knjige ima samo dva poglavlja: Etikecija citiranja i Citirani izvori (Reference lists). Sadrže prijeko potrebna obavještenja o pozivanju na izvore u naučnim radovima. Riječ je o pojavi koju je potrebno poučavati od prve godine studija, a studenti često ne dobiju odgovarajuću obuku ni do završetka pete godine studija.

U šestom dijelu (Jezički dosje) predstavljeni su ukratko podaci o 280 svjetskih jezika, svaki u obliku tabele koja staje na jednu polovinu stranice. U tabelu su uneseni osnovni podaci o jeziku, kao što su ime jezika, alternativno ime jezika, izgovor imena jezika, autonim (ime jezika na njemu samom), jezička porodica kojoj pripada, dio svijeta u kome se govori, približan broj govornika, grafija, osnovni podaci o fonetici i fonologiji, morfologiji, redu riječi, padežnom sistemu i na kraju se navode izvori podataka. Bosanski jezik nije predstavljen u ovom uzorku jezičkih dosjea. Predstavljeni su hrvatski (str. 251) i srpski jezik (str. 331). Obama je naveden alternativni naziv Serbo-Croat. Ovaj dio knjige koristan je jer na jednom mjestu čitaocima pruža solidan uvid u jezičku raznolikost svijeta, ali mnogi podaci su donekle kontroverzni ili brzo zastarijevaju, tako da se kvalitetniji podaci o ovim jezicima mogu naći na drugim mjestima, naprimjer, u katalozima kao što je Ethnologue. Ipak, podaci koji su predstavljeni u ovom dijelu knjige mogu pomoći čitaocima da se obavijeste o ovim jezicima ugrubo i savršeno dopunjuje podatke predstavljene u prethodnim dijelovima knjige pa ovoj zbirci veoma raznovrsnih tekstova daje utisak cjelovitosti, sveobuhvatnosti. Značajan doprinos posljednjeg dijela knjige jeste i to što pruža 280 uzora za pravljenje novih jezičkih dosjea.

Na kraju predstavljanja možemo zaključiti da je ova knjiga veoma korisna i potrebna svima koji studiraju lingvistiku ili izvan studija imaju posla s njom. To naročito vrijedi za sredine u kojima se opća lingvistika doživljava kao “predmet za dopunjavanje nastavničke norme” ili po svemu sporedna oblast koja “ne utječe značajno na ostatak studija” i “bez koje se može”. Zahvaljujući ovakvim knjigama, studenti koji su “žrtve” takvih sistema imaju priliku nadoknaditi ono što usljed “sistemske” greške nisu naučili i ravnopravni (ili bar donekle ravnopravniji) nastupiti na naprednijim lingvističkim tržištima.

Kraću verziju teksta možete pročitati u časopisu Pismo.

Hvala na čitanju.

Prepoučite tekst svojim prijateljima i pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.