Pravopisi su za mnoge korisnike jezika veoma značajne knjige. Ima za to više razloga. Prije svega, dobar pravopis može biti koristan svakome ko ima potrebu da piše: rješava dileme, omogućava da se ostavi dobar utisak na potencijalne čitaoce ili klijente, daje smjernice kako svoj tekst odjenuti u ruho koje mu daje određeni prestiž… Oni kojima je posao da pišu, svejedno jesu li blogeri, novinari, sekretari, nastavnici, pisci, svećenici… znaju kakve sve dileme imaju dok pišu tekstove. Želja da posao obave dobro nekad ljude tjera na nerazumne poteze, naprimjer, da za pravopisne savjete pitaju fetvei-emina ili da ih traže na sumnjivim portalima. To je ravno raspitivanju za liječenje pluća kod svećenika ili novinara. Jedno od rješenja jesu i popularne jezičko-pravopisno-savjetodavne grupe na društvenim mrežama. Traženje savjeta u tim grupama je veliki korak naprijed u odnosu na prethodno spomenuta savjetodavna mjesta, jer traženjem savjeta u takvim grupama obraćamo se jednom potencijalno zainteresiranom dijelu javnosti. Onaj ko nam odgovori može biti neko ko o pitanju zna i manje nego mi, ali ima “mišljenje”, a može biti i stručnjak. Ako se sve pomiješa, u prilici smo da odvagujemo kome vjerovati, ko ima veći autoritet u grupi, ko je od svih koji su dali odgovor zaista pregledao neki autoritativan izvor… Moj je dojam da se u većini takvih grupa više ide po “blagoslov” nego po argumente. To je sasvim legitimno, jer i traženje argumenata i traženje odobravanja svako poduzima za svoj interes i za njih preuzima odgovornost.
Osim što je koristan na prethodno spomenuti način, pravopis uvijek implicira neku vrstu poziva na pokoravanje, a ljudi često više vole biti pokorni i slušati zapovijedi nego donositi odluke za sebe i za druge. Nekad je odbojnost prema donošenju odluke toliko snažna da čak ni za uljudnu, sasvim legitimnu pravopisnu preporuku da u nekom slučaju može “i jedno i drugo” korisnici i korisnice društvenih mreža VRIŠTE: “Dva rješenja nisu rješenje!!!” ili ih kopka: “Zašto li SAMO u bosanskom UVIJEK može i jedno i drugo???”, često uz dodatak koji implicira moralnu ili intelektualnu superiornost: “Samo pitam, hehe…” Ne znam koliko je na ovom mjestu uputno citirati vjerske autoritete, ali čini mi se da riječi jednog alima sasvim dobro postavljaju stvari na svoje mjesto: “Ako ulema za neki problem nudi različita rješenja, nemojte reći: ‘Ulema se podijelila’, već recite: ‘Ulema nam je olakšala.’” Ali to je pogled na svijet do koga se valja razviti. Možda neki korisnici jezika nisu navikli na slobodu. To, međutim, ne znači da sloboda nije potvrđena vrijednost kojoj treba težiti. Možda smo pojam o slobodi stekli u nekom prijašnjem sistemu pa se takvo stanje ne može promijeniti bez velikog ulaganja. Ali ni to nije razlog da se “zablude naroda drevnih” reproduciraju u savremenoj nastavi, medijima ili književnosti.
Napokon, u postjugoslavenskim zemljama pravopis je postao najlakši način da se u tekstu napravi razlika prema svakoj mogućoj drugosti jer ima veoma dobar osnov da bude nosilac simboličke funkcije jezika pa se to veoma često koristi samo da bi se pokazala razlika prema “drugima”. U nekim političkim, znanstvenim, poluznanstvenim i drugim interesnim krugovima pravopis se doživljava kao svojevrsno vježbalište patriotizma. To za sam pravopis nije ni dobro ni loše, jer je pravopis u svojoj suštini samo “jedan put kojim se može poći”. Lakše je ako je taj put utaban, ali nije lakše ako je nakon utabavanja i uhodavanja posut trnjem ili, ne daj Bože, miniran. Ništa u normiranju ne mora biti “zadato” zauvijek, jer se sve mijenja, pa i jezik i preporuke za pisanje, a primjetno je i da rastu slobode u našoj jezičkoj praksi do te mjere da se nepismenim smatraju samo oni koji ne znaju slova.
U prethodnim tekstovima u više sam navrata govorio o tome ko odlučuje o normativnim rješenjima, kome sve to treba, kako se to radi, čak i šta se radi ako nešto ne ide kako bi trebalo. Kad se to uzme u obzir, sve može ići veoma lahko, ako se ne ide “protiv gravitacije”. O svemu ostalom može se pregovarati i razmišljati, a učinkovitost prijedloga zavisi od faktora koristi i moći. Kad ovo primijenimo na shvatanje pravopisa kao vježbališta patriotizma – naglašavam da ovakvo shvatanje pravopisa postoji samo u nekim krugovima, ne u cijeloj zajednici – vidjet ćemo da se kao i prema svim drugim korisnim, a napornim stvarima ljudi odnose sa dvostrukim mjerilima. Prema sebi imaju neograničenu toleranciju, a prema drugima nemaju nikakvu. Čovjek će reći: “Pušenje je štetno, ali meni je to ćejf, ne mogu bez duhana”, a djetetu će zabranjivati da puši. Drugi će reći: “Ovaj višak kilograma ne djeluje dobro na mene; šećer, pritisak, masnoće, sve mi je izvan svake mjere, ali volim kolače, čokoladu i sokove, vježbanje mi se gadi, a dijetu ne mogu izdržati ni pola dana”, a bit će spreman razgovarati o nutritivnim vrijednostima egzotičnog povrća i vaziti o dijabetesu. Tako je i s pravopisom, odnosno i pravogovorom i cjelokupnom normom. Neko će kritizirati, osuđivati ili podržavati osudu neke normativne preporuke, naprimjer, “može i lahko i lako”, jer je “nepatriotska”, “antibošnjačka”, “autodestruktivna”, “autošovinistička” i sl., a taj isti neko lično će govoriti lako, jer “ja govorim lako, i stari su mi tako”… Pritom, naravno, to ne mora značiti da dotična osoba nije patriot, već samo upotrebljava pravopis i standardni jezik na tuđu štetu, a svoju korist, težeći sebi pribaviti veću moć. To nas ponovo dovodi do pitanja koristi i moći, što je prirodna pojava u vezi s normiranjem. Međutim, u ovom slučaju riječ je o zloupotrebi i dvostrukim standardima, pogrešnoj interpretaciji prirode standardnog jezika. To je pojava o kojoj treba govoriti, ali koju ne treba prakticirati i ohrabrivati ni u kojoj zajednici, a u znanstvenim krugovima ne smije joj biti ni traga.
Hvala na čitanju.