U bibliotekama, u sredstvima javnog prijevoza, na svakom manjem ili većem skupu, pa i na internetu – “leži” ili cirkulira bezbroj savjeta. Nisu svi dobri, ali nisu svi ni loši. Navest ću ovdje pet savjeta koje sam izravno ili posredno dobio od svjetskih i domaćih lingvističkih eksperata – i na kraju dva savjeta na osnovu vlastitog iskustva.
Jedna od mojih omiljenih stručnih aktivnosti je uređivanje magazina za jezik i književnost Lingvazin, a vjerovatno su najzanimljiviji sadržaji u dosad objavljenih deset brojeva intervjui s inozemnim lingvistima i književnim kritičarima. Među pitanja u tim intervjuima obično sam uvrštavao i pitanje koje se odnosilo na savjet ili preporuku za mlade lingviste, kakav sam i sam bio u to doba, i za one koji tek žele postati lingvisti. Dobio sam raznovrsne i korisne odgovore.
1. Njemački gramatičar Ulrich Engel preferira lični pristup svakome, a ne apstraktne i općeprimjenljive savjete:
“Trebaju doći do mene. Pitat ću ih za njihove sklonosti i onda im vjerovatno moći dati nekoliko savjeta. Nemam dobro mišljenje o općim preporukama za svakog živog. O apstraktnim pravilima da svoje zanimanje i implicirane pojave i probleme trebamo shvatati ozbiljno neću govoriti.”
Postoji mnogo puteva kojima “kroz lingvistiku” možemo poći, ali prije nego što odaberemo svoj, treba da razmislimo o svojim sklonostima.
2. Veoma slične odgovore dobio sam od Petera Trudgilla i Alexandre Aikhenvald. Trudgill je poručio:
“Na svijetu danas ima možda 7.000 jezika. Možda je 90% od njih ugroženo. Ja bih veoma volio ohrabriti mlade lingviste da urade ono što ja nikada nisam učinio i odu u dijelove svijeta gdje mnogi jezici još nikada nisu opisani – Papua Nova Gvineja, Amazonija, južna Azija, Melanezija – i napišu gramatiku barem jednog od ovih jezika prije nego što bude prekasno.”
Ovo je savjet Alexandre Aikhenvald:
“Sugerirala bih da je najbolji način da prosiječete svoj put u lingvistici izlazak na teren i rad s uzbudljivim novim jezicima – naročito onima u Novoj Gvineji i Amazoniji. Bit će fizičkih poteškoća; ali vrijedno je toga. Obavit ćete vrijedan posao, ostaviti važno naslijeđe i pomoći ljudima da održe svoj jezik u životu.”
Misija koju su preporučili Trudgill i Aikhenvald zaista je zahtjevna, što i sami priznaju, i to ne samo fizički, ali rezultat do koga bi ona vodila mogao bi biti trajni doprinos i lingvistici i očuvanju ukupnog kulturnog naslijeđa čovječanstva. Ovakav zadatak podrazumijeva i ogromno finansijsko ulaganje. Procjena je lingvista R. M. W. Dixona da je za jedno ovakvo istraživanje potrebno 100.000 dolara. Ipak, takva se istraživanja svakodnevno rade, pronalaze se i motivacija i snaga i novac i u riznicu svjetskog znanja dodaju se kvalitetni podaci o sve više neistraženih, obično i ugroženih jezika. U nekim slučajevima takva istraživanja mogu doprinijeti da se spriječi odumiranje nekog jezika.
Ne znam hoće li iko od čitalaca poželjeti da poduzme jedno takvo istraživanje. To mi nije najvažnije u ovom trenutku. Ono što bih želio postići jeste da se o tome razmisli, a želio bih istaknuti dvije pojave. Prvo, ove nam izjave nedvosmisleno ukazuju da granice našeg (maternjeg) jezika ne moraju biti granice našeg lingvističkog zanimanja i istraživanja, i drugo, lingvistička obuka može pružiti priliku da se nešto spasi od propadanja. To u konkretnom slučaju ne mora biti ugroženi egzotični jezik, već može biti i neki od domaćih dijalekata ili mjesnih govora, koji su u uzmicanju zbog dominacije standardnog jezika nastale usljed djelovanja medija i obrazovnog sistema.
3. U intervjuu koji je dao za lingvistički magazin Babel (a koji je prenesen i u Lingvazinu) William Labov je poručio:
“Ono što lingvisti moraju reći ljudima jeste da, na određeni način, jezik moramo prihvatiti onakav kakav jeste. Svi mi govorimo nekim dijalektom, pa ako želimo da se razumijemo, moramo reći da je način na koji se jezik vremenom razvijao prirodan. S druge strane, također možemo imati snažnu intuiciju da neki glasovi nisu ispravni, te je očekivano da ćemo ih i primijetiti. Prema tome, kao lingvisti, jezik moramo posmatrati iz dva ugla: iz ugla posmatrača koji kao član društvene zajednice pristaje da prihvati da postoji nešto što se smatra pravilnim govorom u školi, i ugla posmatranja jednog učenika, koji izučavanjem ljudskog roda razumije da je način na koji obavljamo određene radnje rezultat prirodne evolucije. Ovakav staložen, objektivni pristup onome što jezik jeste zapravo je ono od čega polazi lingvistika.”
4. David Crystal savjetuje da pročitamo njegove memoare Just a Phrase I’m Going Through, jer je u baš u njima pokušao odgovoriti na pitanje šta bi kao lingvist poručio mladima. Ipak, dodao je veoma koristan, primjenljiv savjet, koji se može povezati i s Engelovim savjetom o testiranju sklonosti:
“Poseban savjet (studentima lingvistike, op. a.) jeste da uvijek drže bilježnicu (ili, u današnje vrijeme, digitalni uređaj) u pripravnosti da zabilježe zanimljive jezičke pojave s kojima se susreću svaki dan. Ako za nekoliko dana nemate mnogo primjera, onda vjerovatno niste rođeni da budete lingvist!”
Crystal dodaje da ga ljudi stalno pitaju kako su nastale njegove (zaista impresivne) “Kembričke enciklopedije” (Kembrička enciklopedija jezika i Kembrička enciklopedija engleskog jezika) i odgovara da su i jedna i druga započele život kao zbirke zabilješki nastalih kao rezultat svakodnevnog opažanja.
5. Sljedeći sam savjet dobio od jednog bosanskog lingvista. Suština savjeta je da studenti lingvistike, odnosno mladi lingvisti ne treba da se u struku zaljube toliko da zaborave da osim nje postoje i druge važne stvari u životu pa da postanu kao patolog iz priče koji svog živog prijatelja umjesto: “Koliko si visok?, pita: “Koliko si dug?”
6. U šestom savjetu nema mnogo riječi. Studenti lingvistike moraju učiti i jezik kojim se primarno bave i druge jezike koji su bitni za njihovu struku.
7. Sedmi je savjet da treba iskoristiti obilje besplatnog znanja koje je dostupno na internetu. Mnoga udruženja, biblioteke, izdavači, blogovi dijele znanje čitaocima, odnosno posjetiocima ne tražeći od njih nikakvu materijalnu naknadu. Kursevi, knjige, brošure, časopisi, bibliografije… Pritom, svakako, treba imati u vidu kredibilitet izvora i misliti na tačnost podataka, jer se na internetu plasira i mnoštvo lažnih informacija. Međutim, mnogo više je dobrog i korisnog materijala. Više nema opravdanja “nema dovoljno literature” ili “živim u maloj sredini, ne mogu ostvariti velike domete” i sl. Naravno, ne može se sve dobiti i naučiti besplatno. To je tema druge priče. Ali mnogo toga može, o tome govorim sad. Za početak, nastavite pratiti moj blog i obavijestite o njemu svoje prijatelje i poznanike.