U savremenom bosanskohercegovačkom društvu (slično je i u širim geografskim okvirima) na bavljenje jezikom često se, nažalost, gleda kao na dosadan i jednostavan (čitaj: uhljepski) posao predavanja i izmišljanja manje ili više beskorisnih, suhoparnih pravila – koja “ionako svi već znaju”, a još češće kao na obavljanje nekog oblika “nacionalnog posla”. Takva stajališta često zauzimaju prosječni govornici, među njima svakako i predstavnici vlasti (kreatori obrazovnih politika), pisci, novinari (“čuvari demokracije”) i mnogi drugi laici. Veliki propust lingvističke zajednice (ma kako apstraktna bila) jeste to što ne ulaže dovoljno truda da pokaže široj javnosti čemu zaista služi, za šta se zalaže, za što je korisna… Još je veći propust što ponekad i sama “potajno” vjeruje u spomenute stereotipe i ne vidi način da nešto uradi za vlastitu promociju.

Mladi ljudi koji se odluče studirati jezik najčešće biraju taj put imajući u vidu želju da budu nastavnici. Nakon što završe studij, neki od njih pronađu posao unutar školskog sistema i uživaju u tom poslu. Međutim, školski sistem je ograničena kapaciteta i u njemu doslovno nema mjesta za sve. To moramo znati. Šta raditi nakon završenog izvrsnog (za ovu priliku uzmimo ovu kvalifikaciju kao tačnu za svaki pojedini slučaj) i kompliciranog studija ako nas zaobiđe sreća (ili “sreća”) da dobijemo namještenje u nastavi? Ta situacija zna biti dosta frustrirajuća i može stvoriti utisak razočarenja i promašenosti, koji se može pretvoriti u beznađe. Međutim, bavljenje jezikom mnogo je više od nastave, a kvalitetan studij jezika (bar na papiru, a ponekad i u praksi) zaista obuči studente za mnogo više od nastave. Samo što to studenti nekako ne osjete. Velik dio odgovornosti za to leži na samim studentima, koji moraju znati da cilj učenja nije samo pamtiti podatke. Dio je na njihovim nastavnicima, koji se često zgroze kada čuju riječ tržište. Nisu bez krivice ni narativi o tome kako je pravi život ili a) u inozemstvu ili b) u bivšoj Jugoslaviji. Opću ekonomsku i društvenu situaciju ne možemo kriviti u ovom posebnom slučaju, jer ona pogađa sve profesije. Ma ko bio kriv, čini se da na kraju priče isplivava ideja da je studij jezika danas riskantan a težak, dakle – neatraktivan. A ustvari je isti kakav je uvijek bio – i to je njegov pravi problem – a očekivanja svijeta i – da! – tržišta značajno su se promijenila. Veća iseljavanja, manje djece, manje razreda koje treba poučavati, školski sistem koji je zasićen kvalitetnim zaposlenim kadrom ili nekad zagađen nekvalitetnim… To opet pogađa sve, ne samo jezičke radnike, ali oni me ovdje najviše zanimaju.

Može li se onda nešto učiniti da se poboljša položaj jezičkih radnika koji ne nađu zaposlenje u nastavi? Jednostavan odgovor je može, ali već na pitanja šta i kako nije jednostavno odgovoriti. Odgovori bi svakako morali uključivati izraze poput reforma, kurikulum, politička volja i sl. To izlazi iz okvira ovog teksta. Ovaj tekst ne može promijeniti svijet, ali može nas potaknuti na razmišljanje o tome koliko svako od nas može učiniti za bolje vrednovanje i status jezičkog studija i poslova koji se tiču jezika. Nešto od toga možemo svi, bez obzira na to jesmo li jezički profesionalci, nezaposleni, zaposleni u javnom školstvu ili na nekom drugom mjestu.

Prije svega, možemo promijeniti stav o studiju jezika i njegovim ciljevima. Jednostavno, nije sve u nastavi. Ako posmatramo planove bosnističkih jezičkih (uz njih obično ide i književnost) studija – dakle papire – možemo zaključiti da su koncipirani tako da pružaju veoma široko obrazovanje i uvid u jezičku problematiku i da onaj ko ih kvalitetno završi (ne samo na papiru) može biti kadar da sudjeluje na tržištu rada na mnogo načina, ne samo kao nastavnik. Lingvistička društva i studiji širom svijeta na svojim internetskim stranicama predstavljaju potencijalnim studentima šta sve lingvist može raditi. Nešto od toga je primjenljivo u Bosni i Hercegovini, nešto nije, ali izbor svakako ide dalje od nastave. A šta ima izvan nastave?

Ako želimo biti uspješni, moramo znati ono što rade uspješni. Zato ću se ovdje prisjetiti jednog seminara u inozemstvu kome sam prisustvovao 2017. godine. Mogu govoriti samo koliko filteri mog pamćenja i razumijevanja dopuštaju, jer nemam nikakve bilješke, ali bitna je ideja, ne detalji. Jedna predavačica (pretpostavimo da je prorektoresa ili dekanesa nekog medicinskog fakulteta ili više škole iz neke bivše sovjetske republike – ništa od ovog ne mora biti tačno) predstavila je omjer posvećenosti kurikuluma na svojoj instituciji različitim ciljevima. Predstavila je ravnotežu posvećenosti nastavi, istraživanju i uslugama. I, zaista, kad razmislimo, važno je znati poučiti druge o medicini, objasniti kako i zašto, prenijeti poznata znanja. Također je važno znati se suočiti s novim bolestima i izazovima – to nakon 2020. godine zna cijeli svijet. A na kraju – valja znati i ubosti iglom u tijelo ili rezati na pravom mjestu, odnosno izvršiti neku medicinsku radnju kako dolikuje.

Može li se isto prenijeti na jezičke studije? Jezički studiji, takvi kakvi jesu, uglavnom obučavaju studente i za nastavu i istraživanje i pružanje usluga, ali ne možemo reći da ih za sve to i pripremaju. Pripremaju ih samo za nastavu. U slučaju studija bosanskog jezika (možemo reći i isključivo) pripremaju ih za poučavanje bosanskog kao maternjeg, a ne i kao drugog ili stranog jezika. Šta je s istraživanjem i uslugama? Ništa. O njima se, ako je vjerovati papirima, stekne ogromno znanje, ali je zaposlenih istraživača veoma malo – i oni se, kao i nastavnici, uglavnom vežu za državne poslodavce – a o uslugama se ili ne govori ili govori s podsmijehom. Često i s podsmijehom samih jezičkih radnika.

A ne može se reći da ne postoji tržište jezičkih usluga. Slabo je, ali ipak postoji. Ono se uglavnom i u svijesti i u praksi svodi na lekturu, ali čak i kad bi bilo samo to – ono postoji. Lektura je, nažalost, veoma potcijenjena, malo se plaća i često se povjerava totalnim nestručnjacima, koji posao i cijelu lingvističku zajednicu nekad dovode na loš glas, ali za mnogo šta u vezi s tim krivi su i sami jezički radnici. Naprimjer, lektori se često postavljaju kao zakleti vojnici standardnog jezika, često se ponašaju kao “mali od zareza i velikih slova”, sami, dodvoravajući se naručiocu, stvaraju utisak i očekivanja da lektura od 3 KM i lektura od 10 KM jednako vrijede “na papiru”. A to ne vrijedi ni za jednu uslugu (ni za nadogradnju noktiju ni za prevođenje, da navedem bar dva primjera). Radeći jeftino, postižu da se njihovo znanje i stručnost malo cijene, a time obaraju vrijednost rada cijele zajednice. Često rade besplatno, jer nešto “mogu uz kahvu” (pada na pamet Ibrišimovićev stih “sagni se i pij, niko se ne ljuti”). Dakle, postoji tržište, svjesni smo ga, ali ga urušavamo nesavjesnim radom (kojim više mislimo na druge nego na sebe, tj. profesiju). Lektori se ponekad doživljavaju i kao negativci – kude ih i drugi lingvisti i pisci, ali zaista je otrežnjujući ovaj topli stav književnika Mire Gavrana:

“Dobar lektor je piscu nešto poput savjetnika i ispovjednika. Sportaši imaju trenere, glumci redatelje, a pisci lektore, kao svojevrsne pomagače, svojevrsno ogledalo u kojem ćemo provjeriti kako izgleda naš tekst.”

Osim lekture, postoji niz drugih jezičkih usluga koje povremeno ili redovno trebaju drugim sudionicima na tržištu. Jezičke i komunikacijske vještine, naročito ako ih kombiniramo sa znanjima iz marketinga, upravljanja, novih tehnologija ili stranih jezika, mogu biti veoma potrebne savremenom tržištu. Razne vrste lingvističkog konsaltinga stalno su potrebne, ali je malo ozbiljnih pružalaca usluga. To je polje u razvoju, nije potpuno definirano ni ograničeno pa ima bezbroj mogućnosti. Ovo su neke konkretne teme u vezi s kojima je od mene tražen savjet u posljednje vrijeme: imenovanje kompanije, pisanje natpisa na uredima, iskaznicama, štambiljima i vratima unutar kompanije, izrada upitnika za lingvističko istraživanje (za ovo je, naravno, potrebno biti i istraživač), savjetovanje o nazivu Turkiye, a da ne spominjem uobičajene konsultacije o različitim rješenjima u različitim pravopisima, “obično” spajanje ljudi s ljudima ili ljudi s tekstovima, “običnu” lekturu ili čak presudu u opkladi. Čak sam nekad bio upitan o tome da li dijalog iz jednog stranog filma u nastajanju zvuči realno, odnosno da li uvjerljivo dočarava jezik “običnog” razgovora bračnog para iz Sarajeva nekad krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. Mnogo je potreba, a ne može ih zadovoljiti bilo ko – potrebno je ozbiljno obrazovanje i obaviještenost.

Nažalost, na većinu tih potreba ne odgovori se onako kako dolikuje. Preovlađuje svijest da o jeziku svi znaju sve i onda svi i rade onako kako rade, ne izgrađuje se svijest o potrebi za kvalitetom usluge i razvoju tržišta jezičkih usluga. Tu svijest nećemo izgraditi ruganjem ljudima koji griješe u upotrebi jezika, čemu često svjedočimo u medijima i na društvenim mrežama, već konstantnim insistiranjem na istini. A ovo je istina:

Naš jezik je naše oruđe i služi našim ciljevima. Možemo ga koristiti na manje ili više učinkovit način, a za nas je bolje da ga koristimo učinkovitije. Ako ne znamo šta je učinkovitije, možemo naučiti. Ako nam se ne uči – postoje ljudi koji su već naučili…

Znamo šta ide dalje. A ako ne znamo kako, onda je najbolje vidjeti kako rade drugi – od medicine i prevodilaštva do šišanja i nadogradnje noktiju.

A dotad – možemo se truditi i biti sigurni samo da nijedan studij sam po sebi ne garantira ni zaposlenje ni blagostanje.

Hvala na čitanju. Čitajte i dalje moj blog, preporučite tekstove svojim poznanicima i pratite me na društvenim mrežama Facebook i Instagram.