(Laurie Bauer i Peter Trudgill, ur., Language Myths, Penguin Books, London, 1998, xviii+189 str.)

Želja mi je da na blogu podijelim s vama zanimljive podatke o lingvističkim knjigama koje čitam, nadajući se da ću vas motivirati da ih i vi pročitate, ako ste u mogućnosti, ili da se okoristite koliko možete čitajući moj tekst, ukoliko vam se ne bude dalo da sami pročitate cijelu knjigu. Knjiga koju predstavljam u ovom tekstu posvećena je jezičkim mitovima.

Jezički se mitovi najkraće mogu definirati kao netačne a raširene predstave o jeziku ili jezicima. Jedan od najpoznatijih jezičkih mitova u svijetu je mit o mnogobrojnim eskimskim riječima kojima se označava ‘snijeg’. Činjenica da se jezikom na razne načine bavi doslovno svako pojačana činjenicom da sloboda govora, savremeni mediji i društvene mreže omogućavaju javno govorenje o jeziku doslovno svakom ima za posljedicu da je broj jezičkih mitova veći nego ikad. I o samom bosanskom jeziku postoji mnogo otpornih mitova, koji nikako da se iskorijene, uprkos značajnim ulaganjima struke da ih neutralizira. Među mnogim manje ili više “razvijenim” mitovima o bosanskom jeziku ističe se uvjerenje da se u bosanskom toliko forsira i nameće korištenje fonema h “gdje mu nije mjesto” ili “gde god se nađe zgodno mesto” da je normiran oblik hlopta, umjesto lopta. Zato smatram da nije zgoreg podsjetiti čitaoce na knjigu Language Myths, koju su uredili Laurie Bauer i Peter Trudgill (1998), iako je od njenog objavljivanja prošlo već dvadeset godina.

Priređivači su predgovor i očitovanje namjere knjige započeli jednom nedvosmislenom kritikom lingvističkoj zajednici – “lingvisti nisu bili dobri u informiranju opće publike o jeziku” (str. xv). Tu konstataciju potvrđuju očiglednim primjerima. U to vrijeme, najpoznatije knjige o jeziku namijenjene široj publici nisu bile djela lingvista, već urednika, filmskih producenata i TV snimatelja (Robert McCrum, William Cran i Robert MacNeil, The Story of English, Viking, New York, 1986)[1] i novinara (Bill Bryson, The Mother Tongue, Penguin, London, 1990). Čak je i svjetski bestseler The Language Instinct (Penguin, London, 1994) Stevena Pinkera – djelo psihologa. Kao svijetli izuzeci navode se knjige vrsnog lingvista Davida Crystala The Cambridge Encyclopedia of Language (Cambridge University Press, Cambridge, 1987)[2] i The Cambridge Encyclopedia of the English Language (Cambridge University Press, Cambridge, 1995).

Nakon toga priređivači postavljaju važno pitanje: Pa šta lingvisti rade? I zašto čitaoci nakon čitanja djela najutjecajnijih lingvista, poput Chomskog, Hagègea ili Labova, ne budu nužno mudriji nego što su bili prije? Pitanja ne treba shvatiti kao pretjeranu kritiku ili optužbu za nemar. Lingvistima se odaje i priznanje. Oni zaista vrijedno rade i obogaćuju riznicu svjetskog znanja o jeziku i jezicima objavljujući obilje radova, koji su uglavnom namijenjeni – drugim lingvistima. To dovodi do novog pitanja: jesu li, onda, novinari (svrstajmo tu ugrubo i kolumniste i blogere), pjesnici, psiholozi – a da za bosanskohercegovački kontekst dodamo i teologe – pozvaniji da ideje o jeziku predstavljaju širokoj publici?

Bauer i Trudgill daju na ovo očekivan odgovor, nadahnuto objašnjavajući: “Vjerujemo da biste, ako želite znati o ljudskoj respiratornoj fiziologiji, o tome trebali pitati ljekara ili fiziologa, a ne sportista koji uspješno diše duži niz godina. Ako želite znati kako radi podzemni voz, trebate pitati inžinjera, a ne svakodnevnog putnika. A ako želite znati kako funkcionira jezik, pitajte lingvista, a ne nekoga ko je jezik uspješno koristio u prošlosti. U svim tim slučajevima obrazloženje je isto: korisnici ne moraju imati svjesno znanje o tome kako sistem funkcionira da bi ga koristili. Objašnjenja sistema zahtijevaju onu vrstu znanja koju može pružiti samo specijalistˮ (str. xvi). Potrebno je, zaključit ćemo, osvijestiti razliku između sposobnosti eksploatacije (korištenja) jezika, koju imaju svi govornici, uključujući i kolumniste i teologe, i eksplanacije (objašnjavanja) jezika, za koje je potrebno stručno znanje i ozbiljna obuka.

Knjiga sadrži 21 poglavlje. U svakom je poglavlju predstavljen i raskrinkan po jedan jezički mit, a naslovi su uvijek u obliku izjavne rečenice s neistinitom propozicijom: 1. Značenjima riječi ne treba dozvoliti promjene i varijacije (Peter Trudgill, str. 1–8), 2. Neki jezici nisu dovoljno dobri (Ray Harlow, str. 9–14), 3. Mediji kvare engleski jezik (Jean Aitchison, str. 15–22), 4. Francuski je logičan jezik (Anthony Lodge, str. 23–31), 5. Pravopis engleskog je katastrofalan (Edward Carney, str. 32–40), 6. Žene previše pričaju (Janet Holmes, str. 41–49), 7. Neki jezici su teži nego drugi (Lars-Gunnar Andersson, str. 50–57), 8. Djeca više ne znaju ispravno pisati ni govoriti (James Milroy, str. 58–65), 9. Na Apalačkom gorju govore kako je govorio Šekspir (Michael Montgomery, str. 66–76), 10. Neki jezici nemaju gramatike (Winifred Bauer, str. 77–84), 11. Italijanski je lijep, a njemački ružan (Howard Giles i Nancy Niedzielski, str. 85–93), 12. Loša gramatika je aljkavost (Lesley Milroy, str. 94–102), 13. Crna djeca su verbalno inferiorna (Walt Wolfram, str. 103–112), 14. Dvostruke negacije su nelogične (Jenny Cheshire, str. 113–122), 15. TV uzrokuje da ljudi zvuče jednako (J. K. Chambers, str. 123–131), 16. Ne trebate reći “It is me”, jer “me” je akuzativ (Laurie Bauer, 132–138), 17. Na Jugu i u New Yorku govori se zaista loš engleski (Dennis R. Preston, str. 139–149), 18. Neki jezici govore se brže nego drugi (Peter Roach, str. 150–158), 19. Aboridžini govore primitivan jezik (Nicholas Evans, str. 159–168), 20. Svi imaju naglasak osim mene (John H. Esling, str. 169–175) i 21. Amerika kvari engleski jezik (John Algeo, str. 176–182).

Priroda netačnosti u tvrdnjama navedenim u naslovima razlikuje se od slučaja do slučaja. Nekad je tvrdnja potpuno pogrešna, “nekad su pobrkane dvije različite pojave”, “ponekad implikacije mita nisu dobro promišljene”, u nekim je slučajevima “tvrdnja zasnovana na neistinitoj premisi ili su ispuštene iz vida neke važne informacije” (usp. str. xvi).

Poglavlja su relativno kratka (duljina im ne premašuje deset stranica), pisana su dopadljivim stilom i veoma su informativna. Po potrebi se opisuje historijat problema, kontrastiraju se tačni s netačnim podacima, mit se razlaže na više podmitova, postavljaju se pitanja ili se nekim otrežnjujućim citatom ističe očiglednost netačnosti mita. U pojedina poglavlja efektno su uključene karte, karikature, stripovi, grafikoni i tablice. Na kraju poglavlja su podaci o izvorima i preporuke za dalje čitanje.

Najvažnija odlika tekstova jeste zanimljivost, odnosno očigledna težnja da se istina približi ljudima koji su inače skloniji da prihvate mit. Zanimljiv je primjer dijaloga između britanskog radnika i njegova američkog šefa naveden radi ilustracije problema na početku poglavlja Pravopis engleskog je katastrofalan (str. 32):

BRITISH WORKER: I can’t work today. I’ve got diarrhoea.

AMERICAN BOSS: Diarrhea? That’s dreadful. You could have sent me a sick note.

BRITISH WORKER: But I can’t spell it.[3]

U ovom tekstu ne možemo se posvetiti svakom poglavlju posebno, ali još ćemo malo ilustrirati opći ton knjige detaljnijim predstavljanjem poglavlja Aboridžini govore primitivnim jezikom. Autor (N. Evans, str. 159) ovaj mit razdvaja na nekoliko podmitova: 1. postoji samo jedan aboridžinski jezik, 2. aboridžinski jezici nemaju gramatike, 3. vokabular aboridžinskih jezika je jednostavan i oskudan u detaljima ili, alternativno, tako su pretrpani detaljima i nesposobni za operiranje apstrakcijama i 4. aboridžinski jezici su možda dobri za buš, ali ne mogu se nositi s dvadesetim stoljećem. Potom opovrgava svaku netačnu tvrdnju navodeći ispravne podatke.

Prije svega, starosjedilački jezici Australije veoma su raznoliki i ima ih preko 250, a unutar njih postoji mnogo dijalekata, koje govornici rado smatraju posebnim jezicima.

Dalje, činjenica je da je u mnogim starosjedilačkim jezicima Australije red riječi dosta slobodan, što neupućenima djeluje kao da nema gramatike, ali su informacije o funkcijama riječi u rečenici sadržane u gramatičkim nastavcima. Štaviše, mnogi su australijski jezici polisintetički – riječi im imaju veoma složenu morfološku strukturu. Osim toga, autor podsjeća i da su mnogi Aboridžini višejezični, jer najčešće stupaju u brak s osobama koje govore neki drugi jezik. Kad se rode u takvom dvojezičnom braku, imaju priliku da uče od svojih roditelja i od roditelja svojih roditelja različite jezike. Kasnije i sami mogu stupiti u brak s govornikom ili govornicom nekog trećeg jezika… Sve je to daleko od primitivnosti.

Što se tiče rječnika, očekivano je da u jeziku malog naroda koji ne poznaje hemiju na zapadnjački način nema riječi za ‘neutron’, ali je leksika koja se tiče, naprimjer, kengura, larvi koje se koriste za hranu i sl. veoma razvijena. S druge strane, ovim jezicima ne manjka ni sposobnost apstrakcije. Autor navodi primjer posebnog jezika (ili ceremonijalnog registra) demiin, koji se koristi na Mornington Islandu a koji se uči kao inicijacijski jezik – uče ga govornici koji su u procesu inicijacije, odnosno koji treba da postanu “pravi” muškarci. Ovaj jezik ima samo 200 riječi pa stoga mora biti veoma apstraktan. Naprimjer, ima samo dvije zamjenice – jednu za ‘grupu u kojoj sam ja’ i drugu za ‘grupu u kojoj nisam ja’. S druge strane, svakodnevni jezik iste zajednice, koji se zove lardil, ima čak 19 različitih zamjenica.

U vezi s uvjerenjem o manjkavosti vokabulara aboridžinskih jezika, može se konstatirati isto što važi i za sve druge jezike. Ako zajednica ne poznaje i ne koristi savremene finansijske transakcije, automobile ili nuklearnu fiziku, onda neće imati vokabular koji se tiče tih oblasti. Međutim, kad zajednici zatreba vokabular za nove oblasti, zajednica će ga proizvesti, bilo korištenjem postojećih gramatičkih resursa (afiksacija, slaganje…), bilo posuđivanjem, bilo proširivanjem značenja postojećih leksičkih jedinica. Uostalom, kao svuda u svijetu. Autor za sve ove pojave navodi primjere, ali i približava ovakav vid razvoja poređenjem sa latinskim i evropskim jezicima u srednjem vijeku. Nekad se vjerovalo da je jedino latinski dovoljno dobar da se na njemu govori o filozofiji ili teologiji, ali danas svjedočimo da svi evropski jezici imaju vlastita sredstva potrebna za to.

Autor tekst završava sljedećom konstatacijom: “Lingvisti bi voljeli da imaju primitivne jezike da ih proučavaju, ne bi li razumjeli kako se razvio ljudski jezik. Ali, kako sam, nadam se, pokazao, aboridžinski jezici se sigurno ne uklapaju u to – ustvari, njihova kompleksnost odigrala je značajnu ulogu u lingvistici u posljednja tri desetljeća u proširivanju našeg poimanja o tome kakvi se složeni principi organizacije mogu pronaći u ljudskim jezicima” (str. 167). Dakle, ni u kom slučaju nema nikakva osnova da se za aboridžinske jezike kaže da su primitivni.

Čak je i mali uzorak mitova predstavljen u ovoj knjizi dovoljan da ilustrira da mitova ima raznih i da nemaju svi jednake posljedice. Dok se, bar u principu, mitovi o nelogičnosti dvostrukih negacija ili o potrebi da se spriječe promjene i varijacije značenja riječi mogu smatrati kvazistručnim naklapanjima, mitove o navodnoj jezičkoj inferiornosti crne djece, navodnoj primitivnosti aboridžinskih jezika, uvjerenje da žene mnogo pričaju ili da je njemački jezik ružan, a italijanski lijep… treba gledati i kao ozbiljne izvore i prijenosnike predrasuda i stereotipa, koji mogu utjecati na širenje mržnje raznih vrsta (rasizma, seksizma, neprihvatljivih oblika nacionalizma…).

Nadam se da će vas ovaj tekst potaknuti na razmišljanje o jezičkim mitovima i njihovim posljedicama, ali i o načinima na koji nastaju i šire se te o ljudima koji ih izmišljaju i šire i motivima koje pritom imaju. Vjerujem da bi bilo zaista korisno ovu knjigu imati prevedenu na bosanski ili, pak, imati izvornu knjigu na bosanskom jeziku posvećenu raskrinkavanju jezičkih mitova. Ne možemo biti sigurni da li bi imala velike učinke u svijesti čitalaca ili onih do kojih podaci dopru bez čitanja, ali bi u svakom slučaju bila dobar početak borbe protiv mitova.

Ovaj tekst možete čitati i u časopisu Pismo XVI/1. Dostupan je ovdje.

Hvala na čitanju. Pročitajte i prikaz knjige o jezičkim muzejima. Pozivam vas da i dalje čitate tekstove na mom blogu i preporučujete ih svojim poznanicima. I dalje čitam za vas.

Pratite me i na društvenim mrežama Facebook i Instagram.

__________

[1] Knjiga je proistekla iz televizijskog programa.

[2] Prijevod ove knjige objavljen je u Srbiji: Kembrička enciklopedija jezika, Nolit, Beograd, 1995.

[3] Da i govornike bosanskog jezika muče isti problemi, svjedoči ekstremnija varijacija prethodnog dijaloga prisutna u vicu u kome policajci pronađeni leš u Sarajevu premještaju od Vijećnice do Pošte, jer nisu sigurni da li u izvještaj trebaju napisati da su ga pronašli kod Vijećnice ili kod Vjećnice. U nekim, pak, verzijama vica dilema je u tome piše li se Vijećnica “s tvrdim ili mekim ć”. Tekst dostupan na: https://vicevi.hr/vic/4d04/kako-se-pise. Na toj je lokaciji objavljen 26. 7. 2018. godine, ali je vic, svakako, mnogo stariji od objavljivanjâ na internetu.